U prvom licu

Jugoslovensko beskućništvo

Kada kuće postanu objekti, a domovina postane priča, pojedinac se iz domena pripadanja preseli u putovanje koje postaje novi i jedini dom.

Američki način života često podrazumjeva selidbe. Sjedinjene države su sinonim za uklapanje u nove sredine, lako i praktično stvaranje novih poznanstava i za društvo koje uopšte stimuliše mobilnost. Naravno da, kada prosječan gledalac iz fotelje progresivne socialističke diktature, kakvo je pomodno, demokratski refleksno ime nekadašnje države, posmatra tu mobilnost koja se sunča na naizgled širokoj paleti slobodnih obzorja, pomisli koliko je njegova interna sloboda kretanja ograničena.

Ako je ta osoba prije nekoliko decenija morala da se iz Beograda preseli u Zagreb zbog posla, o sebi ni slučajno nije imala istu romantizovanu predstavu kao kada žena sa dvoje djece odluči da počne ponovo i sjedne u sumrakom obasjan siv kadilak karavan. Kad dim iz auspuha začini odjavnu špicu sa autom koji nestaje u pejzažu, bivši prosvijetljeni socialista skoro da se osjeća neugodno, ako ga ne zanese ta sloboda.

Par decenija kasnije u socijalističkoj je idili rat, a raseljavanje radničke klase u Njemačku, koje je počelo osamdesetih, sad dopunjuje neselektivan val izbjeglica, koji čekaju svoju Kanadu, Švedsku, čak i Tursku, samo da negdje odu.

Od slobode nije ostalo čak ni malo s. Seobe su pokrenule nove priče i stvorile nove ljude. Specifična kategorija među njima su svi oni koji više ne osjećaju nacionalnu pripadnost – zbog izostatka mogućnosti identifikovanja sa jugoslovenskom pripadnosti, zbog razočaranosti ponuđenim nacionalnim narativima ili nečeg trećeg.

Kada sam iz sarajevskog podruma stigao u Sloveniju, koja se u to vrijeme intenzivno borila da izbriše prefiks Ex-Yu republike, činilo se da na određenom nivou postoji mogućnost simbioze.

Potrebno je izuzetno pažljivo kod raseljeništva definisati crtu između simbioze i asimilacije. Veliki broj izbjeglih ili doseljenih iz sredina koje zapadno javno mišljenje podsvjesno i implicitno označava kao “prljavije”, “civilizacijski udaljenije” ili “opasnije” osjeća potrebu da se asimilira sa “čišćom”, “civilizovanijom” i “pitomijom” sredinom. Ubrzano mijenja jezik komunikacije, ne samo ka vani, ka predstavnicima novostečenog “svog” društva, već i iznutra, ka porodici. To često ima smiješne rezultate kada članovi porodice međusobno komuniciraju na naučenom jeziku, sa akcentom.

Ne mogu da kažem da je nekome u ranom pubertetu, kao što je bio moj slučaj, ideja da preuzmem tu vrstu asimilacijske krive bila sasvim strana, naprotiv. Međutim, prilikom prve komunikacije sa novom sredinom jasno se pokazao socializacijski jaz kojeg i savršeno i brzo naučen jezik i barem površinski prihvaćen “kulturni kod” nisu mogli da prevaziđu.

Tada sam shvatio da ne postoji mogućnost da se uspostavi asimilacijski proces između nekog čiji je odgoj bazirao na odnosu prema srednje velikoj državi, kakva je bila Jugoslavija, čestom druženju sa strancima, porijeklu koje se sastoji od nekoliko različitih i sa druge strane sredine koja je hermetička i monolitna i unutar koje ne postoje okolja koja bi omogućila razvoj šireg diskursa i dinamičnije odnose.

Nedostatak dinamike i očita nemogućnost identifikacije sa osnovnoškolskom sredinom bili su prtljag koji sam sa 16 godina ponio u London, u prestižnu mušku školu u jugoistočnom dijelu grada. Potpuno neskrivena je bila moja želja da obuhvatim London kao svoju novu sredinu, da uživam u njegovoj urbanosti i širini.

Ni tu, međutim, nije bilo kako sam zamišljao. Vrlo brzo je počela da mi upada u oči diskrepancija između ogromnog naseljenog prostranstva i odsustva metropolitenskog duha koji diktira tempo. Mnogi veoma cijene da ležernost Londona koja dozvoljava mirnu egzistenciju sa velikim stepenom individualnosti i lične sigurnosti, kao što drugi na primjer cijene Beč i njegovu pitomost i Madrid i odsustvo velikih zgrada, trgova i ulica.

Ja sam tamo živio sam u zajedničkoj kući sa 20-tak mladića. Odlazio sam na časove na kojima je bilo desetak mladića. Nekoliko učiteljica i kuhinjsko osoblje bili su jedini kontakt sa ženama. To je mogućnost uznemirljivih uspomena koje vežu za neko mjesto učinilo još udaljenijom.

Sa tim specifičnim iskustvom vratio sam se u Sloveniju, gdje se u međuvremenu odnos prema ljudima sa juga barem na površini promijenio dolaskom turbo folk kulture. Komunikacija je svakako bila lakša, ali ne i kvalitetnija. Međutim priobalni kraj i klima svakako pridonose tome da se čovjek osjeća prijatnije.

Neko vrijeme sam proveo i u Ljubljani, tražio sam studentski život. Otkrio sam samo kako se moj otklon prema takozvanim gradskim sredinama novih malih država, koje u sebi prisilno treba da sadrže atmosferu prestonice, samo povećao. S druge strane, rasla je potreba ka intenzivnije urbanim sredinama.

Slobodno vrijeme često sam provodio obilazeći gradove i druge sardžaje sjeveroistočne Italije i Istre i otkrio kako mi, pored urbanih, odgovaraju i sasvim ruralne, lijepo očuvane ili lijepo porušene sredine, sa slikom ili naziranjem mora u pozadini. Igre svjetlosti i površine prirodnih i rukom stvorenih oblika tu imaju dosta prostora da se razžive i to čini kvalitativnu distinkciju u korist tih prostora naspram urbanog.

Nekoliko godina kasnije put me je odveo u New York. U njemu sam živeo, radio i osjećao se odlično. Uživao sam u činjenici da je tu ritam pojedinca, fizički, na ulici, sekundaran ritmu mase. Te hodajuće ulice i njihove staklene vertikale čine veliku, hladnu strukturu, jednom od najživljih na svijetu. New York je grad za ljude u kasnim dvadesetim, kada vjeruju da su im sve mogućnosti otvorene. I sam grad se tako ponaša, ostavlja barove otvorene do kasno, ulice prohodne i u vremenskim neprilikama, a ljude sjedinjene u spavanju dok se drže za rukohvate u metrou.

Kako mi onda da New York nije postao kuća? Jednostavno, sasvim nesvjesno sam dokučio da su Sjedinjene države drugi svijet. Geografski i biološki, ali i po sklopu vrijednosti; sve je podložno kvantifikaciji. Nisam osjećao da je tim jednostavnim metodom moguće bez velikih kompromisa nadomjestiti možda nepraktičnu, možda neupotrebljivu, ali svakako sadržajnu evropsku kompleksnost.

Shvatio sam da kuća možda traži mene, iako sam jasno znao da je bez krova i zidova i bez imena dom. Sve vrijeme boravaka na raznim lokacijama identifikacija sa jugoslovenskim prostorom bila ja osnov mog odnosa prema svemu; bila je sve ili većina mojih komparacija i ogroman dio mog emotivnog prostora.

Beograd se pokazao kao jasan izbor, ne matematički, nego vibracijski. U to vrijeme sam u njemu lako nalazio duh “jugoslovenstva”, ljude koji su brzo postajali dragi, zagrljaje koji su imali pravi šmek i grad koji je urban do tančine. Dvoje ljudi i tango su pripomogli zagrljajima da u fizičkom smislu lakše dođu do mene, što je učinilo moj boravak u Beogradu još koju svjetlosnu godinu bliže domu.

Nekoliko godina je sve bilo kako treba. Moj afinitet ka boravku u različitim dijelovima Beograda ogledao se u čestom mijenjanju stanova. Međutim rašireni intimni prostor, odnosno zajedništvo, dovelo je ostajanje u Beogradu pred dva testa, od kojih jednog nikako nije mogao da položi.

Prvo je bila finansijska realnost koja onemogućava opuštenu svakodnevicu, a druga je nemogućnost izbjegavanja ljudi, mjesta i događaja koji mimoilaze nekog ko je u gradu stranac ili ga još uvijek otkriva. Grad pod površinom nosi sivilo prošlog vremena kojem ljudi ne mogu ili ne žele da se otmu i poslije nekog vremena to dovodi emociju u situaciju kada se razmatra kako dalje uspostaviti odnos sa gradom. Bez obzira koliko da sam svoj odnos sa Beogradom smatrao romantičnim, od romantike ne može da se živi večno…I ponovo sam krenuo dalje.

Iako su se na horizontu ukazivali daleki krajevi, ostao sam u Španiji gdje sam otišao ne bi li se domogao tih dalekih krajeva. Daleko blizu, Španija nudi kombinaciju dobre klime, srdačnih ljudi i jeftine hrane, a takav miks nije dobro prezrijeti u potrazi za utočištem ili jednostavno mjestom za život i rad. Da li to znači da sam se u Madridu skućio i da tu zaista započinjem priču o stabilnom egzilu?

Ne, iz dva povezana razloga. Zbog toga što ljudi bez domovine nemaju egzil i što se posljedično ne mogu skućiti. Nisu udaljenosti samo između gradova i lokacija, nego i između ljudi i gradova. Oni koji žive u gradu ili na lokaciji koju smatraju svojom imaju komfor domaćnosti i relativnu nemogućnost lakog identifikovanja s tuđosti, prije svega kad se radi o asimilaciji u stranoj sredini. Drugi su oni koji žive u stranoj sredini i mjere udaljenost od tog grada do doma.

Ali, kada čovjek sam postane pokretna razdaljina, jedna tačka koju mimoilaze sve prave definicija i krugovi pripadanja, ne postoji mogućnost da se osjeća kod kuće, ni da se ne osjeća tako.

Da li sam dakle iz Jugoslavije izašao kao beskućnik? Ne bih rekao. Sve seobe su me usmjerile ka tome da ponovo otkrijem mirišljavu koordinatu u moru koju prepoznajem na način na koji se prepoznaje nešto što nedostaje. To je za mene dovoljno, to je najbliže kući.

Andrej Klemenčić

Category: U prvom licu
Author: