Naše priče

Kratki rezovi: Put na sever ili – o disanju…

Kad sam u jednom od prošlih života vodio radio-emisiju i kad su u nju kao gosti dolazili razni ljudi iz Beograda rasuti po svetu, uvek bih pitao šta im, kad tako dođu, prvo upada u oči; šta je isto ili drugačije nego u njihovom sećanju; da li ima neka ”sitnica” (ili ”krupnica”) koja ih je navela da zastanu, da se zamisle…

Od kako sam i sam ”rasut”, ta pitanja postavljam sebi. U koju god stvarnost da sletim na kraće ili duže. Kada se navikneš na jedno obzorje, zanimljivo je šta ti upada u oči kad uđeš u neko drugo, koje su to sitnice zbog kojih zastaješ…

U poslednje vreme sam se u Beograd ”zabadao” na duže. Ma koliko da sam se držao „izvan svega“, nisam mogao da se ne naudišem ugljen-monoksida kad god izađem na vazduh.

U jednom trenutku morao sam na dižem sidro. Iz centrale u Talinu javili su mi da mi je zakazan lekarski pregled.

„To je zakonska obaveza poslodavca“, objašnjavala mi je šefica.

*
Do Talina – preko Stokholma. Tamo mi je i dalje jedna od adresa.

Kad je avion sleteo, zaigrao sam svoju igricu.

Prošao sam pasošku kontrolu, kupio kartu za bus do grada… U busu sam odremao. Kad sam otvorio oči, rulali smo gradskim ulicama.

Ne osećam neko posebno uzbuđenje kad kročim u Stokholm. Više nešto kao spokojstvo ustaljenosti. Sve je na svom mestu. Tercera.

Pokretnim stepenicama spuštam se u hol Centralne stanice. Tu grad zapljuskuje. Iz raznih pravaca. Bude uzburkano u špicevima. Nema prevelikih talasa.

Krećem u slalom prema metrou. Jedan natpis u hodniku probija moj „nevidljivi štit“ od bezbrojnih vizuelnih intruzija sa plakata, bilborda…

Šta je to pisalo? Da li ima smisla da se vraćam da bih video?„Ovde rade lezbejke, muslimani, Kurdi, pederi, Jevreji, Afrikanci, Azijati, Šveđani i mnogi drugi. I stvarno dobro funkcioniše.“ U potpisu: Urban Deli. To je stokholmski prehrambeno-ugostiteljski lanac (nešto kao Hleb i kifle u Beoradu.)

*
Sa Magnusom na pivu kod „Vojnika Švejka“.

Magnus je jedan od „rukovodilaca“ Vasa muzeja.  Srećemo, po švedski – jednom u sto godina.

Pričam mu kako sam – gde god da sam – osam sati dnevno u švedskim vestima; da mi svakojake priče prolaze kroz glavu.

“Poslednjih nedelja uživam prateći kako se modne kompanije gube živce zbog milenijalaca – ne reaguju na kampanje, ne ponašaju kao generacije i generacije potrošača pre njih…”

„Moja ćerka nikad nije kupila novu stvar“, kaže Magnus na to. „Kupuje samo u second hand prodavnicama. Pod njenim uticajem, počeo sam i ja. I zadovoljan sam…“

*

U Talin sam sleteo malo posle ponoći. Prvu dobrodošlicu mi je, kao i obično, poželeo vetar. Oduvao me je. I u aprilu proleće se još nateže sa zimom.

Od aerodroma do ofisa sam prošetao. Ima četiri minuta hoda.

Vrata zgrade otvaram magnetnom karticom. Karticom pokrećem lift.

Na mom, desetom spratu – nikoga. Nikoga verovatno nema u čitavoj zgradi.

Kroz prozore puca pogled na svetla velegrada. Trećina Estonije živi u Talinu. 450 hiljada duša.

Pokupio sam torbu sa stvarima koju sam ostavio u ofisu kad sam u februaru odlazio i pozvao „Takso“.

Dispečerka. Uvek pita za ime. Uvek moram da ponavim kako se zovem. Uvek kaže: „10 minutes about.“

Taksista ne zna gde je moja ulica. Objašnjavam mu, on se nešto kao nervira. Krene da gunđa na ruskom. Ja podignem glas na srpskom.

Nije prvi koji nije znao. Štek mi je u bivšoj mini-fabrici. Ili je bila toplana.

Moj komšija Ignacio, Urugvajac, koji je u Estoniji otvorio firmu i prodaje južnoameričku kinou po Evropi, ja…i druge komšije koje nisam stigao da upoznam – mi smo vesnici džentrifikacije. Stigla je na jednu autobusku stanicu je od nas.

Izlazeći iz kola, kažem taksisti laku noć; on meni – Dziękowanie.

*

Na jednom od trgova u centru izložba na otvorenom. Priđem da vidim ko su ti izloženi likovi.

„Our Own je serija portreta koja predstavlja estonski narod pokazujući – čak i u svom skromnom obimu, raznolikost stanovništva naše male zemlje i nacije. Ne treba da imamo mentalitet „mi protiv njih“ ili „naše i strano“: tako smo mali narod da bi za sve nas bilo lakše i bolje da se držimo zajedno. Iako se malo razlikujemo.

U Estoniji žive pripadnici blizu 200 različitih nacionalnosti. Za tako malo zemlju, naša kultura je veoma raznolika – imamo subkulture Muigi i Vöro, ostvljane, Viruvljane itd.

Ovaj izbor fotografija takođe prikazuje Rome, ruske staroverce, predstavnike muslimanske zajednice i druge.

Živeći jedni uz druge više desetina generacija (blizu 500 godina) – pored nas, među nama, zajedno – mi se zapravo znamo veoma dugo.“

*
– EKG srca ti je odličan, ali moraš pod hitno da menjaš ishranu, kaže mi doktorka.

– Šta da jedem?

– Ribu, avokado… Estonsku hranu, odlična je.

Prijavljujem joj kako su mi sedenje i piljenje u ekran „rizici posla“. Pokazujem joj gde me bole leđa.

Prelazi rukama preko tih mesta. Nema šake.

Govori koleginici – na estonskom – šta da napiše u „izveštaju“.

„Preporučiću poslodavcima da te pošalju na masažu. Ali, na njima je da odluče da li će…“

*

Sastanak sa šeficom.

„Što se mene tiče, možeš da radiš odakle god hoćeš sve dok je posao odrađen kako treba.“

Volim to da čujem, više puta. Opušta me.

*

Istorijski muzej ovako sažima estonsko istorijsko iskustvo: „U poslednjih 800 godina Estonija je samo 40 godina bila nezavisna. Izuzev tih 40 godina, Estonci su na svojoj zemlji bili građani drugog reda. Kroz istoriju Nemci i Rusi bili su ti koji su Estonce najviše ugnjetavali. Oni su, takođe, (estonsku) istoriju i kulturu učinili bogatijim.“

Kumu (me) podseća na Macbu. Uzbudljiv muzej. Jedna od stalnih izložbi je „Konflikti i adaptacije – estonska umetnost iz sovjetskog perioda“.  

„Nema jedne jedine istorije estonske umetnosti u drugoj polovini 20. veka; postoji mnogo mogućih pristupa i moglo bi se sastaviti desetine različitih izložbi umetnosti iz tog perioda“, piše kustoskinja Anu Allas. „Istorija i istorija umetnosti mogu se pamtiti na mnogo različitih načina, nema samo jednog koji je ispravan.“

*

Iz jednog od prospekata:

„Iako tehnički dominantno hrišćanska, Estonija je jedna od najmanje religioznih zemalja na svetu – samo 16 posto stanovništva kaže da se „oseća religioznim“.

„Uz Finsku i Švedsku, Estonija je zemlja sa najvećim procentom teritorije pod šumama. Šume pokrivaju oko 50 posto državne teritorije. Na svakog stanovnika dođe 1,7 hektara šume.

„Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije Estonija je među zemljama sa najčistijim vazduhom na planeti.“

*
Čist vazduh prija. Može da se diše.

Category: Naše priče, U prvom licu
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , ,
Author: