Naše priče

Iz arhive: 11/9/2001 – “Novi patriotizam” i njegovi simboli

Ako je neko u Americi profitirao na tragediji od 11. septembra i nacionalnoj euforiji koja je usledila, onda su to proizvođači i prodavci zastava. Mada statistika o tome u novinama nema, čuju se tvrdnje da se ovoliki barjacu nisu vijorili od kraja Drugog svetskog rata.

Zastavdžija iz Sent Luisa, glavni šef u tom biznisu, prebacio je normu za trista posto – kao srpska privreda za vreme Mirka Marjanovića – za samo nekoliko dana posle “crnog utorka” prodao je više zastava nego sto inače uspeva za nekoliko godina.

Od vecih gradova u ovom takmičenju u patriotizmu Vašington najverovatnije nema premca ni u Americi, a možda ni u čitavom svetu. Moj vodič, Vašingtonac koji je Evropu proputovao uzduz i popreko, komentariše kako je jedino Hrvatska, u zlatno doba pokojnog vrhovnika, mogla da parira glavnom gradu Amerike po broju “stegova” po glavi stanovnika.

Zanimljivo je da se ovaj put u kolo tzv. Novog patriotizma uhvatio i jedan broj tradicionalnih “petokolonaša, izdajnika i pedera”. Na zgražavanje zakletih liberala i neukroćene stampe, koju u Sijetlu najbolje oličava ultraprovokativni nedeljnik Stranger, i neki mali “biznisi” alternativne provinijencije – poput prodavnica pankerske garderobe ili gej-lokala – zakitili su se obeležjem koje je, kako to napisa novinar Stranger-a Šon Nelson, do pre neku nedelju izgledalo totalno irelevantno, simbolički beznačajno i čak neukusno.

“Naravno, stajati na pragu svetskog rata je kompleksna stvar, a kompleksna vremena traže jednostavne simbole”, cinično konstatuje ovaj novinar u tekstu koji je suprotan pol onome sto je trenutno americki mejnstrim.

A mejnstrim nisu samo zastave, već i drugi patriotski rekviziti: majice sa porukama tipa “United We Stand”, “God Bless America” ili “Proud To Be American”, mašnice i značke u nacionalnim bojama, kape njujorške policije i vatrogasaca…

Pozitivan momenat u ovoj priči o “novom patriotizmu” jeste da bi zarada od prodaje svih tih silnih proizvoda sa nacionalnim simbolima trebalo da ide u fond za pomoć porodicama postradalih u Njujorku i Vašingtonu.

Nema nikakve sumnje da će biti prikupljena znatna sredstva. Nema sumnje ni da je motivacija mnogih “barjaktara” pozitivna – da odaju pocast nastradalima, da javno daju do znanja da dele zajedničku tugu, da iskažu jedinstvo i humanost u teškoj situaciji…

Dežurni skeptici, međutim, podsećaju na vreme Vijetnamskog rata kada je isticanje ili neisticanje zastave predstavljalo kontorverzan čin jer je impliciralo podršku ili protivljenje određenoj politici. Stoga se postavlja pitanje da li današnje bezuslovno mahanje zastavama znači da ce Džordz Buš imati i bezuslovnu podršku u onome što je nazvao ratom protiv terorizma.

Konačan odgovor na to pitanje u ovom trenutku niko ne može da da. Nema toga ko će reći da nije za konkretnu akciju koja bi zaustavila terorizam, ali se već po pitanju njene prirode mišljenja razilaze. Ne stiče se utisak da je čitava javnost luda za ratovanjem, ali zaista mogu da se čuju najrazličitiji mogući stavovi.

Ako su merilo taksisti, a kaže se da su oni dobar parametar “narodnog raspoloženja”, teško da će biti konsenzusa. Jer i među članovima istog taksi udruženja u Vašingtonu vlada totalna kakofonija.

Anglo-saksonac viče kako “sve te Arape treba jednom atomskom bombom”. Drugi belac (nedefinisanog porekla) psuje nesposobnu Ciju i nezahvalne Talibane “koji umesto da nam budu zahvalni što smo im pomagali, ovako vraćaju…” Etiopljanin se žali kako je život u Americi dobar samo za bogate i konstatuje kako će Amerikanci, koji su gledali samo na sebe, nimalo se ne trudeći da razumeju druge, posle ovoga što se desilo morati da promene ponašanje. A Iranac, bez dlake na jeziku kaže “dobili su šta su zaslužili”.

“Pogledi i reagovanja” u medijima uglavnom nisu tako ekstremni, ali i tu ima bezbroj “škola mišljenja”. I toliko je istorijskih paralela, predloga, saveta, upozorenja da je teško sve to i pohvatati, a kamoli “procesuirati”…

Zato je izvesno da će javna debata o tome šta činiti dalje u Americi još potrajati.

(Tekst napisan 29. septembra 2001. i originalno objavljen u Glasu javnosti.)

Category: Naše priče
Tags: , , , , ,
Author: