Intervju

Gunel Lindblum (1931 – 2021): Bergmanova diva

Švedska pozorišna i filmska glumica i sineast Gunel Lindblum bila je, uz koleginicu Mai Ceterling, gost Beograda u novembru 1990. tokom ciklusa „Savremeni švedski film“ organizovanom u Sava centru.

Rođena je 18. decembra 1931. u Geteborgu kao Gunel Marta Ingegard Lindblum, a preminula je 24. januara 2021. u Brotbiju nadomak Stokholma. Glumačku karijeru je započela sredinom 50. prošlog veka i postala je ubrzo član trupe Ingmara Bergmana u Gradskom pozorištu u Malmeu. Zatim je igrala i u njegovim filmovima (SEDMI PEČAT, DIVLjE JAGODE, DEVIČANSKI IZVOR, ZIMSKO SVETLO, TIŠINA i PRIZORI IZ BRAČNOG ŽIVOTA), da bi 1976. počela i da režira (tri igrana, tri TV filma i jedan kratki), napisala je pet ekranizovanih scenarija i producirala jedan film. Poslednju filmsku ulogu ostvarila je 2009. u DEVOJCI SA TETOVAŽOM ZMAJA (prvom delu „Milenijumske trilogije“).

Razgovor koji sledi vodio sam sa njom 10. novembra 1990. u restoranu hotela „Interkontinental“.

Negde sam pročitao da ste odbili ulogu Lare u filmu Dejvida Lina DOKTOR ŽIVAGO. Ako je to tačno, zašto ste to uradili?
Tačno je. Odbila sam jer sam tada imala mnogo obaveza u pozorištu. O toj ulozi nisam ozbiljno mislila jer su mi pozorišne obaveze bile preče.

Da li zbog toga žalite?
Da, i to mnogo. Nisam zažalila što mi karijera nije pošla tim putem, jer karijera filmske zvezde nikada nije bilo moje opredeljenje. To sam shvatila nekoliko godina kasnije pošto sam igrala u više inostranih filmova. Samo sam želela da se što pre vratim kući i da se posvetim pozorišnoj glumi.

Na konferenciji za štampu ste, po meni, dali čudnu izjavu, koja me je oduševila, a čini mi se da je bila iskrena. Tiče se početaka vaše karijere filmskog režisera. Rekli ste da ste bili zainteresovani da upoznate rad tehničara, scenskih radnika, snimatelja, rasvetljivača itd, mnogo više nego da spremate lik koji tumačite. Da li je to bila lična radoznalost u nameri da sebe profesionalno poboljšate kao sineastu, ili je bila samo čista radoznalost?
Tada nisam bila svesna činjenice da ću se baviti režijom. Intrigirala me je filmska tehnika. Slično je bilo i u pozorištu. Funkcionišem kao ljudsko biće i kao radoznala glumica.

Da li vas ta radoznalost kao glumice i autorke i dalje drži što se tiče filma?
Drži me još uvek. Ne popušta. Mnogo toga sam primila od Bergmana. Mislim da je i on jako radoznala osoba, iako tako na prvi pogled ne deluje. Imala sam sreću da ga dobro upoznam. To mi je pomoglo u karijeri.

Planirate li da režirate još filmova i da li će vam pomenuta radoznalost pomoći u njihovoj realizaciji?
Ako naiđem na odgovarajući scenario ili napišem svoj, nastaviću da se bavim režijom.

Da li ste igrali u filmovima koji nisu snimani na švedskom jeziku?
Da. Prošle godine sam u Španiji snimala film KAPETAN ESKALABORNS na engleskom jeziku. Moja uloga je bila dublirana od strane španske glumice, a ja sam, za divno čudo, za tu rolu dobila nagradu na nekom festivalu. Zar nije to krajnje čudno? Pre petnaestak godina sam snimala film u Francuskoj na francuskom koji je režirao holandski Oskarovac Fons Rademakers. U tom filmu me je dublirala neka francuska glumica. Takvo je moje iskustvo u tim inostranim filmovima.

U pozorištu od početka karijere igrate klasičan repertoar nordijskih autora. Neke u režiji Bergmana. Koliko je on zaslužan za taj deo vašeg reperoara? Kasnije ste prešli i na svetske klasike, Šekspira, Čehova, Šoa. Da li ste igrali ili režirali savremene komade i avangardu?
Bergman je nezaobilazan u razvoju moje pozorišne i filmske karijere. Svesno ili ne, on je uticao na mnoge moje odluke i ja sam mu zbog toga zahvalna. U pozorištu sam režirala savremene komade mladih pisaca, debitanata. Njihova imena nigde van Švedske još uvek ništa ne znače. Igrala sam u brojnim savremenim komadima koje je publika rado gledala i volela.

Postoji li razlika u pripremi uloge u poznatim klasičnim komadima i u komadima sadašnjih pisaca, odnosno u komadima modernih tendencija? Tačnije, u komadima koje publika ne poznaje.
Razlika postoji. Kad igram u komadu Čehova, poznajem prethodna izvođenja i mogu sebi da sugerišem kako odigrati ulogu na najbolji način. U novom komadu uvek tragam za nevidljivim nitima i skrivenim značenjima.

U filmu koji ste režirali SALI I SLOBODA (1981) glumite Noru. Kako ste tehnički ostvarili tu dvostruku ulogu režisera i glumice?
Bilo je veoma teško i zato sam to samo jednom uradila. Bio je veliki izazov, a sarađivala sam i na pisanju scenarija. Tako sam imala mogućnost da kreiram svoj lik još pre početka režije. Ja sam, uglavnom, pisala lik Nore. Pošto sam stvarala lik tokom pisanja imala sam dovoljno vremena da se pripremim za ulogu. Unela sam dosta ličnog iskustva u taj lik jer sam znala da ću ga ja igrati. To mi je, neizmerno, olakšalo stvar.

Kako je to izgledalo tokom snimanja na sceni? Prvo iza, pa onda, ispred kamere?
(gromoglasan smeh) Bilo je šizofreno i neponovljivo. Ne bi bilo moguće da je uloga bila veća i komplikovanija. Nikada više nisam tako nešto poželela da ponovim.

Na jučerašnjoj konferenciji za štampu rečeno je da je u malim kinematografijama (tačnije malim zemljama), ženama teško da režiraju. Da li, možda, rešenje problema leži u koprodukcijama? To važi i za muškarce, posebno što je sve teže snimiti film u Evropi zatrpanoj američkim komercijalnim filmovima, uglavnom bez većih umetničkih dometa.
Vrlo retko su koprodukcije uspešna ostvarenja. Mislim da je mnogo lakše ostvariti koprodukciju u okviru Skandinavije.

Da li biste se osećali nelagodno, da li bi jezička barijera, nepoznavanje lokacija, drugačiji tip i mentalitet ljudi, recimo, mediteranskih ili afričkih zemalja, bile otežavajuće okolnosti?
Da bih nešto režirala moram poznavati priču. Radeći na debitantskom filmu RAJSKO MESTO (1977) mislila sam da će biti zanimljiv samo švedskim gledaocima i da će biti prikazan samo u Švedskoj. Bila sam iznenađena kad je film izazvao interesovanje zbog priče i sadržaja, i kada je prodat u 12 zemalja. Putovala sam i promovisala ga po Evropi i u SAD. Razgovarala sam sa gledaocima jer je film postavljao pitanja koja su se ticala ljudi i van Švedske. Tema je, očito, bila univerzalna. Ako ste iskreni u onome što radite, a obrađujete temu iz ličnog iskustva, mislim da to može izazvati veće interesovanje od očekivanog. Mislim da bi italijansko-francuske koprodukcije, osim u špageti vesternima, bile uspešne.

Budući da ste radoznala osoba, zar niste zainteresovani da ostvarite neku koprodukciju?
Ne bih oklevala da se upustim u koprodukciju sa Francuzima ako mi se pruži prilika, da radim film tamo sa francuskim glumcima. Takođe, napravila bih predstavu u Londonu sa britanskim glumcima, ukoliko mi se ukaže prilika. Kod koprodukcija u igri je veliki novac, tako da finansijski moćniji producenti zahtevaju svoje glumce i tehničare. Tako nastaju nesuglasice i loši kompromisi koji vode, uglavnom, do loših rezultata.

Da li još uvek stojite iza davnašnje izjave da autore poput Drejera, Bergmana, Bunjuela i Felinija smatrate za svoje filmske uzore? Ima li nekih savremenih?
Svakako bi tim autorima trebalo dodati i Etora Skolu.

Šta je specifično kod tih autora i šta ste od njih naučili?
Mislim da je to njihov stav prema ljudima. Divim se njihovoj strasti u pripovedanju. Naime, ako nemate priču i ako ne želite nešto da poručite ljudima, ako radite samo da bi bili prefinjeni ili sigurno oslonjeni na tehničke bravure, onda ne verujem u takav film. Drugim rečima, film bi trebalo da bude umetnost a ne zabava. Dobar ili loš film, ali umetnost a ne zabava.

Koji je vaš umetnički credo ?
Nisam zainteresovana za uspehe i vođstvo na listama gledanosti, već me zanima da gledaoci na pravi način reaguju i da saosećaju sa mojim osećanjima. Želim da prihvate moj ugao posmatranja i, ako se ne slažu sa njim, da pokušam da ih ubedim, ili, da oni mene ubede da su u pravu. Zbog toga je dobro raditi sa ljudima, a i pravo je zadovoljstvo. Da nije tako, bavila bih se pisanjem, što je usamljenički posao. Cenim zajednički rad i saradnju sa ljudima. Pritom, cenim sve saradnike, glumce, tehničko osoblje,….

Više puta ste na filmu sarađivali sa Bergmanom. Usuđujem se reći da je on kultna ličnost svetskog filma. Snimio je niz dela koja zadiru u dubinu ženske duše. Iako je početkom karijere radio drugačije filmove, u zreloj fazi, od 50. godina nadalje, bavi se uglavnom, ženskim likovima, koje je na jedinstven i briljantan način naslikao. Za mene je neobjašnjivo kako je to tako uspešno uradio. Kako vi objašnjavate da je muškarac, Ingmar Berman, tako dobar i precizan u razumevanju žena? Meni je to potpuna tajna. Dugo sam mislio da samo muškarac može razumeti muškarca, a samo žena ženu, ali Bergman je to negirao. Zadivljuje me kako uvek oseća pravu stvar u odnosu na žene i kako su njegovi likovi žena kompleksni i zaokruženi. Kako vi to tumačite?
Mislim da je njegova zainteresovanost snažna, da je njegova radoznalost u odnosu na žene ogromna. Žene ga interesuju mnogo šire nego većinu muškaraca koji ženu vide samo kao majku, ljubavnicu, ćerku,… Radoznao je da shvati ženski način razmišljanja, iskustva i psihu. Zadirući u žensku dušu decenijama, shvatio je da žene imaju različita životna iskustva od muškaraca. Možda mnoge ljude to isto zanima, ali on ima pravi, pozitivan pristup „ženskom pitanju“.

Pored ostvarenih remek-dela, primetio sam da posebnu pažnju poklanja statistima.
Dobro ste to zapazili. Tačno je. To je zato što ga glumci interesuju, a on ih iskreno voli i ceni. Bilo da su vodeći glumci ili statisti. Ne pravi razliku.

Da li na čitajućim probama tokom priprema predstave / filma pomaže glumcima u karakterizaciji poverenih uloga?
Nikada mnogo ne govori. Ne raspravlja. Postoji razlika u pripremi komada i filma. Kao režiser postavlja glumce u pravu poziciju iz koje možete da razvijete lik u karakter, ali i u karakter i ton komada. Vrlo je dobar slušalac, a poseduje veliku snagu razumevanja želja i mogućnosti glumaca.

Da li se slažete da ima izvanrednu moć izbora glumaca i da često sarađuje veoma uspešno sa istim osobama. Mnogi gledaoci ne vole da gledaju često ista lica u filmovima pojedinih autora, ali u slučaju Bergmana to postaje prednost i zaštitni znak kvaliteta. Pronašao je pravi način ostvarenja izuzetnih filmova. Birajući, recimo, vas, Bibi Anderson, Ingrid Tulin, Liv Ulman, Harijet Anderson, Anitu Bjerk, Evu Dalbek, Ulu Jakobson, Maks fon Sidova, Jarl Kulea, Gunara Bjernstranda i Erlanda Jozefsona, gledalac zna kakav će film gledati i da će mu se dopasti. Zar ne?
Bergman nikada nije izabrao glumca koga ne poznaje. Recimo, čiju je samo sliku video u novinama ili časopisu. Mora da upozna glumca i da otkrije njegov karakter. Zato i radi često sa istim glumcima. Od njih se nikada ne umori, za razliku od pomenutih gledalaca. U njegovom radu postoji kontinuitet, a tome itekako doprinose i glumci.

Da li mislite da glumci i glumice koji igraju kod njega imaju nešto u sebi od onoga što imaju likovi koje tumače? Postoji li neki slučaj gde glumci u njegovom filmu igraju lik suprotan njihovoj prirodi?
Koliko znam, ne postoji. Bergman pažljivo bira glumce, veruje u njih i često piše uloge za određene glumce.

Da li se i koliko raznolikost likova koje ste tumačili u njegovim delima, od morbidnih srednjevekovnih tema, preko brutalnih osvetničkih priča, do erotskih junakinja, nalazi u vašoj ličnosti? Da li prati vaš rad i da li se srećete u privatnom životu?
Imala sam sreću da ga upoznam u ranoj mladosti. Već sam bila glumica i odigrala mnoge role. Nisam bila početnica kada smo započeli saradnju. On je u meni video stvari kojih ni sama nisam bila svesna. Na neki način, zajedno smo istraživali likove koje ću glumiti, kao i moje mogućnosti. Zar ne mislite da je to bilo izazovno i divno. Družili smo se povremeno i van profesionalne saradnje.

U osobenoj Bergmanovoj trilogiji (1961.-1963.) na temu religije i vere (KAO U OGLEDALU, ZIMSKO SVETLO i TIŠINA) igrate u drugom i trećem delu. Smirena rola skromne i gluvoneme Karin u drugom delu sušta je suprotnost eksplozivnoj i kontroverznoj Ani u TIŠINI. Film je u brojnim zemljama bio cenzurisan i skraćivan ili zabranjen u celosti. U Jugoslaviji smo videli integralnu verziju koja ni jednog filmofila nije ostavila ravnodušnim. Zanima me kako ste u TIŠINI ostvarili saradnju sa Bergmanom , posebno u „riskantnim“ erotskim scenama koje su šokirale brojne svetske moraliste?
Tokom čestih intervjua, retko me je ko pitao bilo šta u vezi tog filma. Jasno je da je film bio osoben test inteligencije i shvatanja morala. Kao da ga van Švedske niko od kritičara i gledalaca nikada nije video. Drago mi je da ste to pitali. U pripremi tog filma, Bergman mi je odmah predočio kakvu ulogu sprema i upitao me da li sam voljna da je prihvatim. Kada sam pristala bio je presrećan i odmah smo sedmicama dorađivali i modifikovali lik Ane iz svih mogućih perspektiva, od psiholoških i socijalnih do seksualnih i porodičnih. Koliko se sećam 85 posto mojih razmišljanja i sugestija je ostalo u filmu. Namučili smo se (kao nikad ni pre ni posle) radeći i gradeći lik Ane, jer je Berman želeo da on bude stvaran lik, od krvi i mesa, da bude, zapravo, jedna ličnost u koju gledalac može da poveruje. Da ne bude konstrukt i proizvod autorove mašte. Složena i uznemirujuća priča postala je studija o usamljenosti, opsesivnoj požudi i ljubavi kroz sukob duhovnosti i putenosti. Takav film ne bih nikada snimila ni sa jednim drugim režiserom. Bergman je do detalja prodro u moj lik, kao uostalom i u sve druge, te je samo snimanje teklo brzo i precizno po autorovoj zamisli. Žao mi je što brojni poštovaoci Bergmanovog opusa nisu bili u mogućnosti, poput vas, da TIŠINU vide u izvornoj verziji.

Piter Koui, osnivač i glavni urednik „Internacionalnog filmskog vodiča“, u jubilarnom 25. izdanju za 1988. sastavio je svoju listu 10 najboljih nacionalnih filmova brojnih zemalja nastalih u periodu 1962.-1987. U švedskoj listi nema ni jednog filma koji je režirala žena.
On je, očigledno, idiot, ili neobavešten amater.

Shodno broju stanovnika, od oko osam miliona, Švedska je na prvom mestu u Evropi po broju žena sineasta. Trenutno ih ima 15, što čini četvrtinu nacionalnih režisera. Kako je moguće da u zemlji sa tako visokim životnim standardom, drugačijim načinom ponašanja od uobičajenog evropskog modela i snažne svesti publike, postoje teškoće i problemi žena u snimanju filmova. Da se to dešava u Albaniji, Bugarskoj, Iraku ili Mongoliji, mogao bih razumeti, ali u Švedskoj, ne mogu!
Možda je jedan od problema to što u Švedskoj nema žena producenata. Bila je do pre dve godine jedna u Švedskom filmskom institutu koja je otišla u penziju. Ona je pomagala koliko je mogla. Nedavno ju je nasledila druga žena, te se nadam da će ona nastaviti njenim putem. Pre dve godine na nacionalnom festivalu sve nagrade su odnele žene. Mislim da je problem u finansiranju filma. Nije dovoljno imati dobar scenario i želju da ga snimite, već morate zainteresovati producenta da vas podrži. Doživela sam da su mi mnogi scenariji odbijeni, te sam tako onemogućena u radu.

Da li se razmišljalo o ideji da poznate autorke, poput Mai i vas, kao i vaše koleginice širom Evrope, osnujete Savet, stručno telo o koje se producenti ne bi mogli da ogreše ili ga ignorišu. Recimo, to telo od 10 pristiglih scenarija, odabere dva ili tri na godišnjem nivou kao „najbolje“ za ekranizaciju. Da li bi onda lakše pronašli novac za nacionalne ili koprodukcione projekte?
Zanimljivo mišljenje. Znam samo da Bergman nema svoju producentsku kuću i da je onemogućen da nam pomogne iako to želi. Ne verujem u segregaciju, ali ona postoji. Na jednoj strani su podeljeni muškarci, na drugoj žene, na trećoj deca, na četvrtoj iskusni veterani. Moramo razmenjivati naša međusobna iskustva i zbog toga je neophodno imati scenaristkinje i režiserke. Bar polovinu populacije čine žene koje interesuju ženski problemi, a kvalitetni filmovi bi trebalo da se bave ozbiljnim međuljudskim problemima. Retki su autori, poput Bergmana, koji obrađuju detaljno i studiozno takve probleme i dileme. Ljudi su zauzeti svojom profesijom, stresovima i ličnim problemima, te ne žele da na filmu gledaju teške drame koje nude neke poruke, i mnogima su nerazumljive. Filmska ostvarenja bi trebalo da se bave svima razumljivim temama na način primeren sedmoj umetnosti, a ne da se autori motivišu brzom i lakom zaradom.

Kako gledate na militantne feminističke pokrete, za koje mislim da odmažu ženskom trudu u filmskoj umetnosti? Imao sam priliku da u Zapadnoj Evropi i u SAD vidim brojne besmislene demonstracije antagonizma protiv uspešnih i cenjenih umetnica (sineasta, slikarki, vajarki, pisaca, glumica). Nisu ih, uglavnom, napadale kao pojedinačne ličnosti, već celu profesiju kojom se bave. U ovoj zemlji taj problem nije veliki, ali u SAD i Zapadnoj Evropi taj infektivni feministički bumerang itekako može povrediti žene, umesto da ih podrži u poslu kojim se bave. Ako ste uspešni, veseli, lepi i šarmantni, normalno je da izazivate zavist i ljubomoru. To je u ljudskoj prirodi, ne možemo svi biti isti.
U potpunosti ste u pravu. Feministkinje su odavno zastranile. Privilegovane osobe ne odustaju od svog statusa tako lako. Istorija je puna žena koje su bile gerilske ratnice i koje su to morale da primenjuju u tajnosti. Lično osuđujem one militantne oslobodilačke pokrete žena jer preteruju uzrokujući velika oštećenja. Mogu razumeti šta ih na to nagoni. Razumem ih, ali ne odobravam njihove postupke. Bolje da energiju usmere ka nekom produktivnom i korisnom cilju.

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                          Slobodan - Bobi - Aranđelović
Category: Intervju, Prenosimo
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , ,
Author: