Intervju

Zavičaj nam je postao tuđina, tuđina nam nije postala zavičaj

Teško je reći da li je Igor Štiks (1977), koga zavisno od prilike tituliraju kao pisca, filozofa, politologa ili političkog aktivistu, dah „bolje prošlosti“ ili vesnik nekakve „humanije“ budućnosti. Nezavisno od toga, on je, s obzirom na specifični bekgraund, bez sumnje emanacija jednog „post-jugoslovenskog“ intelektualnog duha nadnacionalnog karaktera, za kakav se činilo da je izgubljen u ratovima i tranziciji.

Rođen je u Sarajevu, srednju školu i fakultet završio je u Zagrebu, doktorirao je u Parizu i Čikagu, već neko vreme radi u Edinburgu, a sticajem životnih okolnosti u poslednje vreme baza mu je i Beograd. Autor je višestruko nagrađivanog romana „Elijahova stolica“, politički esej „Pravo na pobunu“, koji je napisao u koautorstvu sa Srećkom Horvatom, postao je neka vrsta bukvara studentsko-građanskog protesta u Zagrebu, a Subversive festival, među čijim je pokretačima i organizatorima, ne samo da u Zagrebu već nekoliko godina unazad okuplja najveće svetske intelektualce leve orijentacije (poput Žižeka, Baumana, Negrija, Harta, Alija i dr.), već nadaleko svetli kao svetionik jedne solidarističko-humanističke vizije života, politike, ekonomije…

Na pitanje kako sve te stvari uspeva da  pomiri, Štiks kroz smeh poziva na Deluza i Gatarija… „Oni tvrde da šizofrenija donosi i kreativnost, umetnost, dobre ideje… Akademska proza ima svoja pravila – argumentaciju, izvođenje dokaza, objektivnost…  U literaturi često neke slične probleme pokušavam da stavim u usta mojim junacima. Oni prezentuju konfliktne pozicije i roman nastaje na nekoj vrsti njihovih debata, dok se ja kao pisac ne pozicioniram (decidno). U političkim stvarima, pak, nastojim da budem izrazito jasan i da markiram svoje pozicije. Ono što smatram ispravnim zagovaram čak i sa određenom dozom emotivnosti, bez bežanja u neku apsolutnu akademsku objektivnost…“

Intervju koji sledi nastao je kao rezultat kontinuiranog dijaloga, koji se nastavljao u više navrata. I kao što se u Igorovoj životnoj priči prepliću različite discipline, gradovi, kulture, države, tako je nekako bilo i sa našim razgovorom. Bilo je reči o ličnom i opštem, o zavičaju i belom svetu, o odlasku i povratku, o neoliberalnom statusu quo i (ne)mogućim levičarskim alternativama…

„Moj lični put se spojio sa tim profesionalnim. Svaka od disciplina kojom sam se bavio ili bavim u određenoj meri odgovara nekom od gradova u kojima sam živeo.  U Sarajevu sam rođen, tu sam krenuo u školu i iz njega nisam otišao dobrovoljno. A kuda god otišli, od svog mesta rođenja ne možete pobeći. Za to ste suviše emotivno vezani i to je naprosto tako. U Zagreb sam došao kao izbeglica. U njemu sam sam se, znači, zadesio u nekim specifičnim okolnostima, ali tamo sam završio srednju školu i fakultet, tamo su mi se dogodile neke vrlo lepe stvari – prva velika ljubav, prvi roman, mnoga prijateljstva… Onda, taman kada sam se tamo etablirao kao mlad pisac, odlučio sam da odem u Pariz, u jedno, kako sam to romantično upakirao, džojsovsko i kišovsko izgnanstvo… Bio je to moj izbor, pa ni prema Parizu ne mogu da budem sasvim kritičan. U Čikago sam, pak, došao po pozivu i to je bilo drugačije. Znao sam da je reč o privremenoj stanici. Edinburg je, opet, pitanje posla. Tamo radim na jednom istraživačkom projektu koji se bavi pitanjima državljanstva i građanstva i delimično se to tiče Balkana i bivše Jugoslavije. Beograd pak je neraskidivo vezan za ljubav. Svaki od tih gradova neminovno utiče na vas, iako se prema svakom gradu u kojem smo živeli na kraju odnosimo u zavisnosti od toga kako smo se u njima našli. Ali, u svakom novom gradu iznova stvarate neku novu mrežu. Posle toliko selidbi i početaka, sada jedino pitam da li će tome ikada biti kraja….

Razmišljaš o povratku?

Povratak u zavičaj je uvek problematična stvar. Jedan egzilant je to jako dobro definisao: „Zavičaj nam je postao tuđina, a tuđina nam nije postala zavičaj.“ To je problem svakog egzilanta. S jedne strane je tu uzbuđenje otkrivanja novog; s druge strane samoća na koju ste nužno osuđeni.

U romanu „Elijahova stolica“ kroz usta različitih junaka meditiraš o sudbini mešanih gradova na „kraju istorije“, o njihovom „usudu“, o Sarajevu…
U predstavi taj monolog o gradovima izgovara Đuza Stoiljković, koji glumi Simona, starog sarajevskoj Jevrejina. Simon ne tvrdi da mešanih gradova više nema, ali se zapravo pita, jer je i sam svedok njihovog prokletstva, zašto ih je 20. vek tako nemislosrdno uništavao. Nestanak takvih gradova nije neminovnost, ali kada pratimo 20. vek i razvoj ideje nacionalne homogenizacije, koja je počela da dominira od sredine 19. veka, jasno je da je upravo ona dovela do uništenja takvih gradova sa stravičnim posledicama. Zato Trst nije što je nekada bio, niti su to Krakov, Viljnus, Istanbul, Aleksandrija… Ideja da jedan kolektivitet treba da dominira teritorijom i da ta teritorija mora biti očišćena od „drugih“ dovela je do uništenja takvih gradova. I sam junak (Elijahove stolice) kaže: „Čini se da je Sarajevo poslednji u nizu tih gradova…“ Teško je izdržati udarce koje je Sarajevo doživelo. Nijedan grad to ne bi mogao da izdrži. Iz njega su otišli ljudi. Nisu odlazili samo zavisno od toga jesu li Srbi, Hrvati, Bošnjaci, već su bežali oni koji su mogli pobeći, a ostali su oni koji nisu imali tu sreću, kao neki od nas, da mogu da pobegnu ili su ostali iz ličnih razloga i čak prkosa, opet bez obzira šta su bili. Etnička podela je lažna. U Sarajevu je primarna podela na one koji su ostali i sve preživeli i na one koji su otišli. Ali, grad opstaje sa onima koji su sad tamo i onima koji su danas u svetu. Opstaće takvim kakvim ga želimo samo ako zadrži tu otvorenost i spram novih, i spram nas starih, koji povremeno dolazimo, a možda ćemo se i vratiti jednog dana, ko zna. Govoreći o tim i takvim gradovima, ja ne volim odrednicu multikulturni, jer ta reč podrazumeva su-život i toleranciju, ali ništa ne govori o mešanju koje smo mi živeli.

Veliki gradovi današnjice takođe su kompleksni na mnogo različitih načina…
Danas nastaju neki drugi gradovi. Globalne migracije ih čine šarolikima, a vidimo i otpore tome. Ti ekskluzivistički identiteti i ideje kako određeni prostor pripada eksluzivno vama i dalje su prisutne i biće i ubuduće izrazito problematične. To vidimo sa isterivanjem Roma (u Francuskoj), u Nemačkoj gde se vode debate o tome šta je doista nemačko i koje je mesto islama u današnjem nemačkom društvu…  Mi sasvim sigurno nismo na kraju istorije, u šta su pokušavali da nas uvere tom teorijom o izlišnosti ideoloških borbi i neminovnosti vladavine liberalnog, odnosno neoliberalog kapitalizma.

Ali, koliko u današnjim evropskim gradovima zaista ima prožimanja, a koliko je na delu deljenje prostora bez komunikacije?
Savremena Evropa satkana je od zemalja nastalih na toj nacionalnoj ujedinjavajućoj paradigmi, bilo da je ona francusko-republikanskog tipa ili etničkog, nemačkog tipa. Te podele nisu naravno tako jednostavne, ali paralelno sa tim ide i kretanje globalnog kapitala, tj. radna snaga se iz nekadašnjih kolonija dovlači u nekadašnje kolonijalne centre. Čini mi se da niko od onih domicilnih, koji se nalaze na jakim ekonomskim pozicijama, nema ništa protiv toga, ali samo dok se došljaci drže niže klase. Na kraju, taj „multikulturalizam“ nalazimo uglavnom u nižoj klasi… Interesantno je, takođe, da postoji namera da se ta populacija i teritorijalno izoluje – u geta oko Pariza, u određene delove britanskih velikih gradova…– i da se onda kontroliše njena društvena uloga. I kao što kažu: „Desnica šalje policiju, (službena) levica socijalne radnike“. A i policiju sve više, otkako je njene politike teško razlikovati od desnice. Strukture teško otvaraju put ka integraciji, pri čemu su sklone optuživati pridošlice da one same ne žele da se integrišu. Ali, u šta da se integrišu? To je temeljno pitanje koje savremena društva treba sebi da postave. Francuska više nikada neće biti ono što zamišljaju francuski nacionalisti. Te zemlje moraju da promene gledanje na same sebe. To tzv. domicilno stanovništvo mora se otvoriti prema onima koji dolaze, a oni koji dolaze prema onome što tamo nalaze. Nastaće, dakle, nešto drugo. Ali, to je težak proces. Pokazuje se da je kulturna sfera često otvorenija onima koji doista donose nešto novo. Kada danas pogledate francusku ili nemačku literaturu ili kinematografiju, ljudi koji rade najbolje stvari su oni koji nemaju stopostotno nemačko ili francusko poreklo. Usudio bih se reći da je ”frankofona” književnost, na primer, danas zanimljivija od ”francuske”.

Ta tema, postavljena na jedan opštiji nivo – „Budućnost Evrope“, bila je „lajtmotiv“ jednog od prethodnih Subversive festivala, koji okuplja brojne intelektualce, aktivističke grupe i pojedince iz regiona, Evrope i s raznih drugih strana sveta. Današnja levičarska scena je veoma šarena i „disperzivna“. Šta su glavne tačke spajanja?
Uprkos proklamovanju „jedne i jedine moguće budućnosti“, alternative ipak postoje i da dosta ljudi za to mari, premda se kroz zvanične medije ne stiče takav utisak. Verovatno najvažnija zajednička tačka Subverziva ogleda se u  opštem prihvatanju stava da se ovom poretku, koji provodi ratove, donosi žrtve, i koji se podjednako tiče i Zagreba i Beograda, naprosto moramo odupreti… Ne sme se dopustiti desnici da preuzme vodeću ulogu u Evropi, kao što je to trenutno slučaj u Italiji, Poljskoj, Mađarskoj… Jedina nada za Evropu je rehabilitovanje one prave ideje Evrope, ako se tu Evropu uopšte želi spasiti. Znači, ne Evropa koja se svodi samo na slobodno cirkulisanje kapitala i ne EU koja ga opslužuje, nego Evropa solidarnosti i socijalne pravde, te ekonomskog poretka u službi njenih građana a ne obratno.

Ali, sam pojam Evropa razume se na različite načine zavisno od ugla posmatranja…
Da, jedna je konotacija pojma u onim zemljama koje su deo Evropske unije, druga kod onih, poput nas, koji nisu još deo EU, a jesu u Evropi, a sasvim treća kod onih koji nisu u Evropi, ali na nju gledaju kao na nadu, ali i kroz prizmu svog sećanja na kolonijalizam. U tim kulturnim kordinatama mi odavde smo uvek negde između – i jesmo i nismo deo toga. No, te ose sever-jug i istok-zapad su prvenstveno retorički pokušaji da se geografske činjenice uzdignu u nešto sudbinsko. Takav diskurs treba razgrađivati. Severozapad Evrope nije središte Evrope. Evropa je samo jedan mali rt Evro-Azije i u godinama koje dolaze biće potrebno da se to shvati, zbog našeg budućeg odnosa, s puno više poštovanja, prema ostatku sveta. Jedna od praktičnih dimenzija ovogodišnjeg Subversive festivala jeste utemeljenje Balkan foruma kao platforme za saradnju progresivnih pokreta na Balkanu i zajedničko političko delovanje. A od kada je Subversive pokrenut osnovni cilj se nije promenio – to je deprovincijalizovanje Balkana, ali evropske levice. Nužno je da i ona pogleda šta se dešava izvan Zapada i uobičajnog vidokruga te ponovo otvori dijalog s Istočnom Evropom.

Evropa je definitivno „u vrenju“. Gde smo u svim tim evropskim i globalnim procesima “mi”? Da li na tom evropskom i svetskom terenu “mi” uopšte možemo da budemo bilo kakav subjekt ukoliko ponovo ne dođe do neke „regionalne integracije“?
Ne može da bude ni regionalnih odgovora bez povezivanja sa panevropskim pokretima. Subversive je deo procesa stvaranja novih političkih subjekata, ali ćemo rezultate moći da vidimo tek za koju godinu…  Pozitivno je da se i mi ovde, konačno sve više vraćamo pravim temama. Opijum nacionalizma je i dalje jak, a buđenje od toga je izrazito bolno. Ali, ono je naprosto nužno ukoliko se se želi napred. Naši socijalni i politički problemi su gotovo istovetni, ali odgovor na njih do sada nije bio ujedinjen. Nacionalistička ideologija je sjajno sredstvo ukoliko pažnju javnosti želite da skrenete sa pravih tema – ko profitira od ovog stanja, kako je stvoreno društvo ogromnih nejednakosti, kome je u interesu da se to društvo i dalje tako raslojava… U postsocijalističkim državama neoliberalizam je bio apsolutna dogma, pa je dugo postojala i jedna „mentalna barijera“. Bilo kakvo zalaganje za minimalna socijalna prava automatski je izjednačavano sa željom za povratak u socijalizam, sa komunizmom, staljinizmom i sl. Na ovim našim prostorima, stvar je dodatno zakomplikovana zbog rata, raspada zemlje… U knjizi „Pravo na pobunu“ Srećko Horvat i ja smo signalizirali da je studentskom akcijom (u Hrvatskoj) koja je krenula 2009. i nastavila se 2010. godine, a traje i dalje, došlo do odlučujućeg preokreta. Studenti nisu samo krenuli u štrajk, nisu samo tražili određena prava, nego su praktikovali klasične metode blokade i istinske autonomije, da ne kažem samo-upravljanja. Uspostavili su građanski parlament koji su nazvali plenum i koji nije okupljao samo studente, nego i građane, jer su ispravno shvatili da pitanje obrazovanja nije samo pitanje studenata, nego svih građana. Pitanje na šta se troši novac koji mi plaćamo u državnu kasu je pitanje generalne orijentacije jedne zemlje, a o tome se moraju pitati građani koji plaćaju tu državu da deluje u njihovom interesu a ne interesu političkih i ekonomskih elita i oligarhija. Način na koji je taj parlament funkcionisao pokazao se kao model koji se sada aplicira i po fabrikama. To su otvorene građanske skupštine u kojima su ljudi raspravljali i donosili vrlo precizne odluke. I tu je ta novina. Ona se deđava u trenutku kada nacionalistička hegemonija puca, konačno raskrinkana kao uništavalačka i retrogradna. Ljudima to postaje sve više jasno. Kao što kaže jedan grafit koji sam nedavno video u Zadru: ”Sebi su izgradili dvorove, a nama nacionalne torove”. Prilično precizno, rekao bih.

Šta su alternative – globalno i lokalno?
Važnije od rezultata ovih ili onih pojedinačnih izbora jeste to što se raspala neoliberalna dogma kako ideologije više nema i kako nikakva alternativa postojećem nije moguća, jer smo dosegli kraj povesti koja je počela trijumfom liberalizma nad alternativnim socijalističkim projektom. Ljudi, međutim, svuda uviđaju da su opljačkani i to da su opljačkani tako duboko da će to imati dalekosežne posledice po njih, njihovu decu, a bogami i na decu njihove dece. Odnosno, uviđaju takođe da se neko za to vreme obogatio i da se dalje bogati. Dakle, učiniti građane pasivnima je upravo svrha onoga što smo Srećko Horvat i ja nazvali režimom. Nije to samo država, tu su i mediji, tu su i delovi civilnog društva, tu je taj partijski sistem, tu su oni koje zovemo sveštenici režima – intelektualci, novinari, ljudi u javnom prostoru koji nas jednako tako pokušavaju uveriti da alternative nema. A naravno da alternative ima i naravno da postoje modeli koji se mogu razvijati. Današnja situacija je takva da se ne može niti treba reći: „Ovo vam je model, napravite to i ostvariće se utopija.“ Reč je upravo o tome da se određeni model izgrađuje kroz akciju. U Hrvatskoj se, na primer, pokazalo da je model studentskih plenuma postao funkcionalan i operabilan. Pokazao se funkcionalnim kasnije i prilikom mobilizacije radnika i prilikom mobilizacije građana zbog devastacije javnog prostora…

Posle svega što se dogodilo na ovom našem prostoru u poslednjih dvadeset godina, pokazuje se da je jezik, uprkos svemu, ostao zajednički… Koliko je to (ne)važno?
Da, jezik ćemo, bez obzira na političku organizaciju ovih prostora, sasvim sigurno još dugo deliti. Jezik, sam po sebi, stvara kulturnu i političku regionalnu realnost. Tako je bilo puno pre Jugoslavije kao političkog entiteta, tako je i sada. Biti pisac štokavskog narečja nikad ne znači biti samo nacionalni pisac. To je samo nacionalistička iluzija. Opet, neverovatno je koliko je prepreka književnoj komunikaciji, dok muzika, pogotovo ona nižeg kvaliteta, bez većih problema prelazi i nadilazi granice. Nije toliko važno da li je uzrok za to tehničke ili ideološke prirode, suština je da su postojeće institucionalne granice naprosto neodržive. A neprirodne granice treba rušiti…
Predrag Dragosavac
Photo: Robert Crc

Category: Intervju
Tags: , , ,
Author: