Na putu

Jana Dolečki: Gdje mi je dom?

“Dom je tamo gdje su ti problemi”.

Nedavno sam se spotakla o ovu rečenicu ispisanu na zidu jedne bečke fasade dok sam žurno koračala u smjeru svog novog, koznakojegporedu doma, sretna što i u ovom gradu postoji nešto na šta vješam svoje prezime, u čije kuteve odlažem nepotrebne stvari, na čije gelendere kačim bicikl, na čije police raspoređujem knjige po samo meni znanom sistemu pohrane, nešto čijoj se toploj predvidljivosti iskreno radujem.

Drugim riječima, izreka anonimnog autora me pronašla u potpunom raskoraku sa njenom osnovnom porukom – kakvi problemi, pa meni je dom tamo gdje problema nema! Usklično sam odgovorila u sebi anonimnom autoru zidne dosjetke. Ali kako sam krenula dalje, režući hodom uličnu maglu koja se često upetljava u drvorede mog pridunavskog kvarta, ipak sam se zamislila nad onime što nam je pjesnik htio poručiti ovom definicijom doma.

Kao netko s višegodišnjim iskustvom seljenja, mijenjanja kuća, gradova, država i jezika (Beč je nakon Zagreba, Strasbourga i Beograda četrtvi grad u kojem savijam gnijezdo) shvatila sam da iza prvoloptaške grafiti-logike ipak čuči jedna istina. Dok ne uspiješ razviti probleme, bilo one vrlo osobne prirode, bilo one koji te se tiču kao administrativne jedinke iliti stranca, dok te se ne počnu ticati problemi mjesta i sistema s kojim pokušavaš srastati, sve dok lebdiš u nekom vakuumu površne zainteresiranosti za mjesto i ljude koji te okružuju u novonastaloj svakodevici, teško da zidove unutar kojih živiš možeš zvati domom. Problemi su poput čavala koji te zakucavaju u neko mjesto, oni poozbiljuju tvoj boravak, prvo valjda tebi samome, a onda i svima drugima.

A ti se problemi razvijaju tek kad prođe ona inicijalna adrenalinska faza suživota s novim gradom – onaj period upoznavanja grada kad danima u šetnji iščitavaš svoj novi kvart, listaš mu grafite, imena na sandučićima i uličnim natpisima, restoranske menije i lica na prozorima, kad koracima ili trkom mjeriš udaljenost od stanica javnog prijevoza ili najbližih pekara, kad proučavaš naslove u lokalnim knjižarama i zaviruješ u kolica lokalnih majki, kad pronalaziš sličnosti i razlike sa ulicama u kojima si već obitavao, kad od svega toga stvaraš ljušturu u koju smještaš svoj dom, u kojeg onda smještaš i sebe.

Ta je početna faza neporecivo najljepši i najintenzivniji trenutak kalemljenja u novi grad. I dan danas se točno sjećam osjećaja nekakve mješavine ponosa i istinskog zadovoljstva u trenucima kad sam na kartama Strasbourga i Beograda koju sam davala prijateljima i rodbini u posjeti označavala svoje adrese kao stabilne orijentacijske točke u njihovim flanerskim lutanjima.

To je ta inicijalna faza upisivanja sebe u tkivo nekog novog grada, razumljiva potreba da sebi ali i gradu daš do znanja da fizički postojiš u njemu. Pritom, ta opojna moć mogućnosti novog početka koje ti nudi svako preseljenje u novi grad po definiciji nosi neki pozitivan naboj kojeg ti se najlakše sjećati, nikad do sada nisam osvjestila da su eto možda baš problemi ti koji me ustvari konkretnije vezuju za neko mjesto. I koji na kraju krajeva razlikuju iskustvo jednog grada od drugog.

A ti problemi koji od zidova stvaraju dom počinju u nešto kasnijoj fazi – dolaze s prvim neplaćenim računom za struju strazburškoj elektrani, s prvim studentskim prosvjedima koji te se itekako tiču kao francuskog studenta, s prvom nasilnom svađom susjeda u beogradskom domu koju želiš prijaviti policiji, sa prvom zakašnjelom prijavom boravka za strance u Beogradu zbog koje završavaš u pritvoru, ili s osjećajem nelagode kad ne razumiješ što ti na njemačkom pokušava objasniti radnik koji ti je došao popraviti vešmašinu. Problemi su satkani od istog emotivnog materijala kao i sve ono lijepo što te veže za neko mjesto i ljude, možda malo drugačijeg naboja ali vrlo sličnog intenziteta. Pitanje je samo kako te probleme riješavaš, bježiš li pred njima ili im dozvoljavaš da te nokautiraju u cilju bildanja otpornosti i stvaranja jedne ozbiljne veze sa kontekstom u kojem stvaraš dom.

Imam osjećaj da je moj suživot s Bečom trenutno u posljednjim trenucima goreopisane adrenalinske faze. Kvart je donekle savladan i iščitan, znam da se kod Turaka kupuje jogurt, kod Marokanaca kuskus, kod Srba homoljski ćevap i antikne stolice, kod Rusa elektrooprema, a kod Austrijanaca kućno bilje, znam da mi do centra grada treba 15 do 17 minuta vožnje podzemnom, znam da knjižara preko puta knjige za poklanjanje ostavlja u kartonskoj kutiji na oluku, da ulicom u prosjeku dnevno prođe četiri jezika koja ne razumijem, i sve u svemu, polako počinjem sticati neke navike supostojanja s mikrokozmosom u koji sam se smjestila. I eto, uvjeti za još jedan početak su stečeni – stiže zima, a uskoro će valjda i ti problemi uz koje ću odomiti još jedan stan i o kojima ću opširnije u slijedećim postovima na ovom blogu…

Jana Dolečki

Category: Na putu, Naše priče, U prvom licu
Tags: , , , ,
Author: