Naše priče

Cristobal Diaz: O asimilaciji u prvom licu

Veliki broj ljudi u Španiji nema nikakav odnos sa bilo kojim stranim jezikom. Među mladima takvih je manje, ali opet ih ima mnogo koji jedva mogu da pomognu stranim posetiocima bar tako što bi im ukazali gde se služi najbolje meze – ili tapas – u njihovom kvartu. Šteta, pogotovo za jadne posetioce koji neće probati meze stvoreno za njihova turistička usta.

Te stvari mi često padaju na pamet na Balkanu gde sam gotovo doživeo suprotno iskustvo. U ranim fazama učenja srpskohrvatskog jezika dosta me je obeshrabrivalo to što kad god bih pokušao da u praksi realizujem stečeno znanje nisu mi to dopuštali.  Uporno se insistiralo na vođenju razgovora isključivo na engleskom ili španskom. I to koliko puta…

Ta skepsa prema mom legitimnom trudu i poštovanju prema jeziku kojim se govori u sredini gde živim bila cena je previsoka za mene. Mada, nisam se predao. Možda razmišljam “španskim” umom, duboko ukorenjenim u meni. Možda.

Španska poslovica kaže “allá donde fueres haz lo que vieres”, što otprilike znači “tamo kuda pođes, radi isto kao i domaći”. Tako se navodno bolje prođe. U svakom slučaju, ako ti je cilj da negde drugde živiš duži niz godina, najmanje što možes da učiniš jeste da se trudiš da razumeš kulturu tog mesta. Jezik je ključni alat za tu avanturu.

Na to zapravo mislim dok čitam izvanredan članak  Ewe Łukaszyk, profesorice Varšavskog Univerziteta, čiji naslov je “The ongoing life of native cultures”. Non-Europeans and the globalized Humanities. (Tekst je dostupan ovde: http://www.khg.uni.wroc.pl/files/4_khg_13_lukaszyk_t.pdf). U njemu se kaže sledeće:

“In Reflections on Fieldwork in Morocco Paul Rabinow observed that the natives would prefer the foreigners not to speak Arabic, especially after they had learned enough English or French to communicate with them. The language is treated as an exclusive domain, reserved for the “insiders”, the members of the community. It’s a mark of cultural distinction and even a supposed superiority over the “Barbarians”. Any intent of appropriation of this exclusive asset by the strangers may be treated as a sort of cultural impertinence.”
slova

Ona upoređuje jezičku situaciju u Maroku sa onom u određenim predelima Meksika gde govornici izvornih jezika sa žarom čuvaju svoj jezik od eventualnih mešanja/uzurpacija istraživača i drugih spoljašnjih kulturnih aktera. Neki sličan utisak sam ponekad stekao u svom uzaludnom trudu da vežbam novostečane lingvističke veštine. Nažalost.

Ali naravno da nije to to. To je samo deo celokupne slike. Jer desilo mi se i potpuno suprotno, kad su mi na primer prognozirali: “Postaćeš dobar Srbin”. Tako da otvorenost ipak postoji. I nade. Samo ne znam šta tačno znači biti dobar Srbin. Ali ne odustajem. That’s the spirit.

Šalu na stranu, celokupna slika ne može se brzopleto sažeti pomoću par anegdota. Ima puno nijansi, više je siva nego bela ili crna. Ima i dosta ljudi sa velikodušnom dozom razumevanja i strpljenja koji pomažu i čine sve lakše čoveku koji se odlučuje da uroni u turbulentne vode ovog slovenskog jezika.

Ima ono isto što svuda: šta ‘oćes prvo, dobre ili loše vesti? Na kraju svakog društvenog procesa integracije biće i jednih i drugih. U ovim slučajevima jezik je sredstvo, ne blago po sebi. Blago u slučaju meksičkih izvornih naroda je očuvanje njihove vekovne književne tradicije van umetanja kolonijalnih elemenata i nametanja njihovih impozitivnih načela interpretacije i rekodifikacije natrag u društvo. Takav proces je izuzetno opisan u pomenutom članku Ewe Łukaszyk.

stokavski

Kad se stranom doseljeniku ne dozvoljava iskren i otvoren pristup zajedničkom jeziku nekog društva, šta se hoće prikriti? I već pričam o balkanskoj Evropi. U njoj, ipak mi se čini da su oni netolerantni manjina; da je mnogima  drago da što više ima takvih slučajeva, sličnih mom, da se na glavnim filološkim fakultetima po Evropi (pod)učava srpskohrvatski i da što više tih studenata dolazi u Beograd, Zagreb ili Sarajevo da usavršavaju svoje znanje.

Zato je što u našem slučaju blago – komunikacija. Komunikacija posle mnogo opskurnih godina apsurdnog – uzajamnog – zatvaranja. Kada komuniciramo ovdašnjim jezikom – mojim drugim jezikom – rizik je veliki: moguće je i da se razumemo.

Možda nije tako teško. Neće biti teško ni eventualnim turistima “don’t speak Spanish” klase u Španiji: naći će i što traže, jeftino sunce i obilno jelo. Ali, i da traže i komunikaciju mislim  da bi je našli.  Ja je ovde srećom sve više nalazim. Čak i kontrolori u prevozu su postali tolerantniji prema strancima, i “ako keša nema, ispratićemo Vas do bankomata”. Na čistom engleskom.

Prethodne tvrdnje su možda ispale retoričke i nejasne, ali neću da ih brišem, nego ću pokušati da razvijam glavne njihove tačke.

Prva je da su jezici prevashodno sredstvo za međusobno razumevanje ljudi koji se njima služe. U tom smislu, nema ništa logičnije nego da se (na)uči jezik mesta gde se živi kad nije maternji jezik u pitanju.

Druga stvar može da bude status jezika: prestiž jednog jezika možemo izmeriti po broju njegovih govornika i po relevantnosti na međunarodnoj sceni nacija koje ga govore.

Ali, čisto lingvistički, nema superiornih i inferiornih jezika. Tako da nije jasno zašto izvornom govorniku smeta što bilo koji stranac, ma koliko da mu je teško, ulaže u učenje tog jezika.

Mogu da prihvatim obrazloženje na koje su me neki uputili s punim pravom i smislom: mnogi mladi ljudi nisu imali priliku da putuju u inostranstvo i nikad nisu mogli da koriste jezike koje su godinama ovde učili. Potpuno razumljiva stvar.

Teže je, međutim, razumeti one koji se ponašaju kao oni iz zajednica kolonizovanih teritorija proučavanih u eseju poljske istraživačice. Kao da jezik u sebi poseduje jednu performativnu dimenziju, proizvod njegove specifičnosti, neki vid začaranosti dostupne isključivo izvornim i originalnim govornicima. To zvuči ezoterično i deluje potpuno besmisleno.

srbovanje

Ali realnost je da ima onih koji misle da je jezik primarno kulturološko svojstvo koje pripada u celini narodu ili nacionalnosti u koje isti ovi pojedinci spadaju. Međutim, postavlja se sledeće pitanje: kako je moguće biti ponosan na sopstvenu kulturu kada ometaš ulazak u nju doseljenicima tuđih kultura? Kultura nije samo očuvanje, nego i razmenjivanje. Nema razumevanja bez razmenjivanja. Ne postoji jedan univerzalni način kodifikovanja sveta. Što više vrsta kodifikovanja poznajemo, lakše ćemo prepoznavati zajedničke zablude i predrasude uskih pogleda na svet.

Zato mislim da je potrebna politika otvorenih vrata i u kulturološkom i u jezičkom smislu. Fenomenalno je to što gotovo svi mlađi ljudi u glavnim gradovima bivših jugoslovenskih republika znaju engleski i što su uvek raspoloženi da pomognu stranim posetiocima. Tu jezik u potpunosti ispunjava svoje komunikativne svrhe. U tom pogledu, mlada populacija u Španiji ima veliki zadatak koji je predugo neispunjen. I ne samo oni, nego i sva tela odgovorna za obrazovanje.

Na post-yu prostoru treba da se radi u asimilaciji. Ali, ne u pogrešnom smeru: pustite, bre, da stranci govore srpski, da vas ceo svet razume. Po mom ličnom iskustvu mogu slobodno da kažem da je to bilo teško. I zbog samih lingvističkih razloga i zbog dodatnih spomenutih poteškoća. No, vredelo je truda. Asimilirao sam se, koliko je to moguće. Uporno sam se držao citirane španske poslovice. Zašto da je ne uvedemo u bogat skup narodnih naških izreka? Ruku na srce ne treba ona ni kao izreka, neka samo bude navika. To bi bilo više nego dovoljno za početak.

Category: Naše priče, Transkultura, U prvom licu, Uncategorized
Author: