Andrea Peres: Zašto ne mogu slušati sevdalinku
Pišem to slušajući Damira Imamovića… i opet onaj osjećaj da ne mogu slušati sevdalinku.
Bilo je nekad da sam to uspjevala. Kad mi sve što je iz Bosne privlačilo pažnju. I stvarno mi se sevdalinka činila kao čista ljepota: u melodiji, harmoniji i tekstu.
Sada osjećam i bol i tugu kad je slušam… onaj gorki okus ljepote. Sličan je osjećaj kad sam tužna i na nebu sija mjesečina, velika i krasna… Ljepota me tada samo udari, i pokaže da nije pravo da oko nekoga sija noć dok je on samo melanholija i muka.
Sa Sevdalinkom ne trebam biti tužna da dobijem isti udar… ponekad tačno taj udar tražim, mada, u poslednje vreme, najčešće od njega pokušavam bježati.
Pišem to slušajući Damira Imamovića… i opet onaj osjećaj da ne mogu slušati sevdalinku?
Možda ne mogu početi slušati, kad počnme, bolje ide… uživam sada u melanholiji. Muzika me popunjava, daje boju vlastitoj samoći. Gubim se u njoj… u zvucima instrumenata i u glasu Damira i u njegovom nježnom i preciznom dodiru žica gitare.
Nije lako slušati sevdalinku.
Jer sebi moraš dozvoliti da ti se tuga muzikom pretvori u izvor vlastitog života.
www.lingvist.ba
http://www.lingvisti.ba/download/288b51bd-f099-48ed-9940-9d003221a8f4.pdf