Admir Čulumarević, Međunarodni festival dokumentarnog filma Stari grad Paklenica
Već pet godina, u Hrvatskoj, početkom avgusta u Starigrad Paklenici, na planini Velebit, pored jadranske obale (blizu Zadra), Admir Čulumarević organizuje sada već popularni međunarodni festival dokumentarnog filma Stari Grad Paklenica (ili SPFF). Na ovom festivalu koji se neprestano širi što se tiče programske ponude, nude se bogati sadržaji svetske produkcije muzičkih dokumentarnih filmova, ali i ponude produkcija sa prostora nekadašnje Jugoslavije ili manje nezavisne produkcije.
Glavna mesta za projekcije su Velika i Mala Paklenica, duboko i visoko u planini, pod otvorenim nebom, a od prošle godine tu je i novi bioskop kraj same obale, što još više produbljuje iskustvo gledanja filmova, ali i koncerata.
Posle završetku projekcija, slede koncerti, a prethodnih godina su, pored ostalih, nastupali Arsen Dedić, Zoran Predin, Vlatko Stefanovski, Darko Rundek, Frajle, Edin Karamazov, kao i brojni DJ-vi koji zabavljaju goste do ranih jutarnjih sati. Zbog svoje ponude, ali i zbog jedinstvene lokacije na kojoj se održava, ovaj festival je postao zborno mesto kako za ljubitelje filmova, tako i za muzičare i profesionalce iz sveta filma, poput raznih reditelja, snimatelja, producenata.
Kako ste došli na ideju da započnete SPFF festival, namenjen isključivo muzičkim dokumentarnim filmovima?
Hm, usudio bih se reći da sam možda malo liječio svoje klinačke frustracije… MIslim da smo svi koji volimo film i muziku, barem jednom u životu, bili oduševljeni gledajući na filmskom platnu ili tv ekranu neke od svojih muzičkih idola u potpuno neuobičajenim situacijama, na turneji, kod kuće ili drugim životnim situacijama u kojima ih nemamo priliku vidjeti baš često. Posebno me je oduševljavala činjenica da su filmaši iskoristili priliku i učinili da film o nekoj muzičkoj zvijezdi dobije i onu potrebnu političku, kulturološku, pa i socijalnu dimenziju. Sjajni su to filmovi, jednostavno je…
Festival se organizuje na egzotičnim lokacijama planine Velebit, poznatom turističkom centru za planinarenje. Međutim, to je i lokacija sa impozantnom filmskom istorijom.
Da, Velebit i Starigrad Paklenica su sjajne lokacije. Naime, malo smo zaboravili da su ovdje nekada snimane hrpe filmova – serijal filmova o Winnetouu, Wagabund Kirk Douglasa, dijelovi Sutjeske sa Richardom Burtonom, Omar Shariff, puno partizanskih epopeja i koprodukcija koje je radio Jadran Film. S filmske strane, to je definitivno lokacija čija se filmska tradicija mora poštovati i nastaviti. S druge strane, veličanstveni ambijent Velebita i kanjona Paklenice, gdje smo smjestili kina, nalazi se na samo nekoliko stotina metara od plaže, što garantira užitak za sve, kako za gledatelje, tako i za sve druge goste SPFF-a. To se jednostavno mora vidjeti.
Koje su prednosti i mane kada se organizuje ovako profilisani festival na takvim lokacijama, izvan centra kakav je Zagreb?
Rekao bih da skoro da nema nedostataka, osim skupog goriva… Ali, Paklenica je blizu Zagreba pa nam to ne predstavlja veliki problem. To jeste produkcijski zahtjevan posao, lakše bi ga bilo realizirati u Zagrebu, ali, s druge strane, smatram da u Hrvatskoj moramo razvijati kulturni turizam što je moguće više i mislim da tome doprinosimo radeći SPFF upravo u Starigrad Paklenici. Tu je svakako bitna i činjenica da je Starigrad Paklenica malo mjesto i svi smo nekako osuđeni jedni na druge, osuđeni na sjajna druženja i prijateljstva. Ovdje publika dolazi i odlazi sa projekcija skoro ruku pod ruku sa Oscarovcima i svojim miljenicima koje su do maloprije gledali na filmskom platnu.
Festival isto tako se delimično prikazuje i u Zagrebu, a i u pojedinim gradovima u Hrvatskoj. Kakav je uticaj ovog festivala, kako na ljude iz sveta filma, tako i na one iz sveta muzike, u Hrvatskoj?
Mislim da smo za kratko vrijeme, u ove četiri godine, uspjeli skrenuti pozornost na sebe kao na festival koji želi biti drukčiji, ponuditi uvijek malo više, kako programski tako i sa svim propratnim događanjima. Utjecaj se gradi dugo i toga smo svjesni, kao što smo svjesni činjenice da neki utjecaj možemo graditi isključivo na dobrom programu što će onda prepoznati mladi filmaši i glazbenici. Mislim da se rijetko mladima pruža prilika biti u programu nekog festivala uz bok proslavljenim redateljskim imenima sa svih strana svijeta.
Kakav je odziv publike za ovu vrstu dokumentarnih filmova, pošto je ipak reč o festivalu koji namenjen određenom profilu gledalaca?
Muzički dokumentarac je postao žanr koji doživljava veliku ekspanziju. Pred nama je bila zadaća da ga dodatno promoviramo i mislim da u tom uspijevamo jer iz godine u godinu imamo sve vise posjetitelja u prelijepim kinima Paklenice. Lijepo je vidjeti da i ljudi iz okolnih zemalja dolaze u Paklenicu gledati filmove. Često se ljudi iznenade kvalitetom pokazanog, bude tu suza, puno smijeha i zabave jer sve to naprosto možete pronaći u filmovima ovog žanra.
Koji su kriterijumi za izbor filmova?
Selektor Zoran Pezo, redatelj jednog od kultnih filmova bivše kinematografije, filma “Kako je propao Rock and Roll,” moja malenkost i veliki producent Nikša Bratoš skrbimo da filmski program bude prije svega kvalitetan, recentan i nadasve atraktivan. Pezo zaprima sve veći broj radova sa svih strana svijeta, a ove smo godine po prvi put dobili film iz Australije na što smo posebno ponosni jer je to bio jedini kontinent s kojeg do sada nismo imali prijavljen film. Ideja je da pokažemo najraznoličitije pristupe u dokumentiranju nečijeg rada uobličenog u filmu. Bitno je da film ima ono nešto, nešto što ga čini posebnim I vrijednim za publiku, to je glavni kriterij, glavni recept.
Kako je koncipiran ovaj festival?
Dvije su natjecateljske kategorije, kategorija cjelovečernjeg muzičkog dokumentarca i kategorija kratkog muzičkog dokumentarnog filma. Radovi iz ovih dviju kategorija konkuriraju za nagrade SPFF-a. Također, svake godine nastojimo promovirati neku od europskih kinematografija u ovom filmskom žanru kroz posebni program izvan konkurencije. Prve godine smo imali Regionalni Week, prošle French, zatim Austrian Week, prošle godine Slovenian week, a u 2014. Dutch week ili Macedonian Week. Sve u svemu, u 5 projekcijskih dana publika ima priliku vidjeti tridesetak pomno odabranih radova i zasigurno pronaći nešto za svoju dušu. Naravno, tu je i dosta glazbe, svirke nakon projekcija, puno bandova, a to znači I puno dobre zabave do ranih jutarnjih sati.
Svake godine renomirani reditelji poput Skorsezea, Vendersa, Dejvisa Gugenhajma snime filmove ovog tipa. Kakvo je Vaše mišljenje povodom sve većeg interesovanja za produkciju muzičkih dokumentaraca u svetu?
Dijelom sam već ranije odgovorio na ovo pitanje. Životi mnogih velikana muzičke scene bili su i jesu sjajni predlošci za dobar scenarij, i to je svakako izazov za svakog redatelja pa i za ove najveće koje ste spomenuli. Mislim da je odabir rada na ovakvom žanru za sve neka vrsta ispušnog ventila i da i najveći redatelji rade na ovim filmovima bez pritiska, s neskrivenim užitkom jer rade filmove o svojim ljubimcima. Sve to rezultira sjajnim radovima što naša publika svake godine ima priliku provjeriti.
Na repertoaru se pored filmova strane produkcije često mogu videti dokumentarni filmovi sa područja nekadašnje Jugoslavije. Kakva je produkcija muzičkih filmova na prostorima bivše Jugoslavije ili šire u regionu?
Nešto se događa na ovim našim prostorima, to je definitivno. Ima tu mesa u što se svakodnevno uvjeravamo. Svake godine do sada smo imali priliku vidjeti barem jedan sjajan film s prostora bivše države što samo potvrđuje da je to područje bogato talentiranim i kreativnim ljudima. Puno je tu etabliranih filmaša koji su se bavili ovim žanrom, spomenut ću samo Pjera Žalicu koji je 2011. godine dobio Malu Paklenicu za najbolji film po odabiru publike. To je samo dodatni motiv za sve da još vise rade i produciraju i to se upravo i događa. Dolaze nam filmovi iz cijele regije, od Slovenije do Makedonije što potvrđuje ranije rečeno da je to prostor iznimno talentiranih i duhovitih ljudi.
Ove godine se organizuje peto izdanje. Da li se nešto promenilo od prvobitne koncepcije i SPFF danas?
Svake godine se nešto mijenja. Svake godine uvodimo nešto novo. U 2013. Smo promovirali s velikim uspjehom program Film & Food, a u 2014. godini ćemo po prvi puta ponuditi i dvodnevni Industry club gdje će profesionalci sa svih strana svijeta imati priliku razmijenjivati iskustva i možda konkretizirati neke poslovne prilike. Sve to u svrhu daljnje popularizacije ovog filmskog žanra i autora.
SPFF je danas jedan od najpopularnijih filmskih festivala u Hrvatskoj, a sve više dobija na reputaciji i u svetu. Kako vi lično gledate na njega nakon svih ovih godina?
Pa gledamo kako se razvija, kao malo dijete i uživamo u tome. Zaista, to jest proces sazrijevanja i rasta i nikako si ne smijemo dozvoliti da od SPFF-a napravimo razmaženo derište. Korak po korak SPFF ide jasno definiranim putem I privlači sve veću pozornost sa svih strana svijeta. Mazit ćemo ga i paziti, ali ga nećemo razmaziti tim prije jer ne želimo razočarati našu publiku niti naše goste i prijatelje poput Roger Ross Williamsa, Oscarovca koji će ove godine predsjedati žirijem SPFF-a. Želimo da se nastavi dobro druženje, da se osjeti jedna nevjerojatno dobra i pozitivna energija među svima. Do sada smo u tome uspijevali, nema razloga da tako ne bude niti ubuduće.
Nenad Georgievski
Category: Intervju, Naše priče, Transkultura