Intervju

Iz arhive: Ambasador na crno

Kad radiš u dnevnim novinama, pogotovo onako ludački kako smo radili, nemaš vremena ni da misliš šta je bilo juče, a kamoli da baviš arhiviranjem onog “od juče”. Stalno smo jurili “u nove radne pobede”.

A nisam to što sam radio ni smatrao posebno važnim. Predrag Milojević je govorio kako su novinarski tekstovi kao vodeni cvetovi – žive jedan dan… Tako sam ih i ja doživljavao.

Ali, eto, dođe onda neki trenutak kad tražiš to nešto što znaš da si radio, a ne možeš da iskopaš nikakav trag. Pošaljem poruku čoveku koji je održavao arhivu Glasa javnosti dok je Glas javnosti još postojao, i dobijem odgovor:

“Plašim se da je to sa diskova od 1998. do 2001. nepovratno izgubljeno. Od 2002. arhiva se čuvala na serverima, i to je sačuvano, ali plašim se da je ono od pre zauvek izgubljeno. To je čuvano na diskovima, a čak da je Raja Rodić to negde sačuvao, to su diskovi stari dvadeset godina, pitanje je koliko su uopšte čitljivi…”

No, ipak iskopah kratki intervju koji sam sa Balaševićem radio. Zapamtio sam bio da smo pričali u Sava Centru, pre njegovih novogodišnjih koncerata, ali mi je potpuno iščilelo iz pamćenja koje godine je to bilo. A beše samo dva i po meseca posle 5. oktobra 2000.

Nije bilo mnogo vremena za priču, ali se (i) u njoj oseća “duh trenutka” kad smo naivno poverovali da se nešto trajno promenilo, i da je zlotvorska aždaha upokojena.

Viđao sam Balaševića i u nekim drugim prilikama i situacijama, ali ovaj razgovor je bio jedini moj susret s njim “jedan na jedan”.

I kad toliko godina kasnije vraćam film na to, rekao bih da sam kroz taj susret i razgovor shvatio u kolikoj meri njegova duhovitost i ležernost stoje na “stubovima” (profesionalne) ozbiljnosti i koncentrisanosti.

Drugi “doživljaj” je “opšteg” tipa – sve velike zvezde jugoslovenske ere, pa čak i one ne tako velike, nosile su jednu širinu, kakvu ovi mlađi, koji su mogli da nastupaju samo u “republičkim ligama”, nikad nisu mogli da steknu.

Suvišno je i spominjati da je Balašević bio i “jugo” i “slovenski” širok.


Ja sam ambasador na crno

Sve ove godine ponašam se tako, pokušaću da doprinesem više nego diplomata u “mercedesu” sa zastavicom- Osećam se vrlo prijatno u Beogradu koji se opet smeška – sa smeškom za “Glas” kaže Đorđe Balašević koji ovog decembra i januara, posle stanke izazvane dobro poznatom situacijom koja je na sreću za nama, nastavlja staru tradiciju svojih novogodišnjih koncerata u Centru “Sava”.

Kaže da se promena oseća u vazduhu: – Kao drvo koje ne vidiš neko vreme, pa primetiš da je naraslo ili se osušilo, tako sam i ja Beograd viđao na mahove – i kada je bio euforičan, ali i kada se predavao apatiji, kada je bilo više sivih i sumornih tonova nego nekih drugih na koje si navikao. Sad se ponovo vratio u svoju staru, drčnu ljušturu koju volim.

Promenili su se i Balaševićevi koncerti – umesto sete i nostalgije, opet odišu veselošću i optimizmom, a pojavljuju se i neki novi ljudi.
– Mi smo godinama imali predsednika i vrhušku koja se nije pojavljivala ni na utakmicama, ni na koncertima, ni u pozorištu… E, sad, odjednom na koncertu u Novom Sadu vidim u publici red tipova u odelima, sa kravatom… ko ožalošćena porodica… I prepoznam Đinđića, Zorana Živkovića, Batića i ekipu koja se tu pojavila.

Mislim da je to bilo lepo i da je publika to primila sa puno simpatija, pogotovo što ih ja uopšte nisam spominjao, niti sam ih zvao na scenu i govorio “evo ih ovi ovde, sutra glasajte za njih”. Jednostavno, njihovo prisustvo je pokazalo da su oni tu sa mnom, sa publikom, to su ljudi koji su meni pomalo generacijski bliski, neki od njih su rasli uz moje pesme i smatram da je prirodno da im je tu mesto.

Da li je i Vama mesto među njima… Da li biste prihvatili ulogu ambasadora s obzirom da nije preterivanje kada se kaže da ste u poslednjih deset godina učinili više na uspostavljanju nekih ljudskih kontakata nego čitava diplomatija srušenog režima?
– Priznajem da je bilo nekih kalkulacija na tu temu, ali smatram da trenutno ima mnogo važnijih stvari na dnevnom redu: da se ova država nekako ozvaniči, da se ponovo overi njen pravi status… A za to će biti potrebna čitava garnitura eksperata.

Bilo bi vrlo laskavo biti ambasador, i u nekoj drugoj zemlji prirodno je da i neko iz tzv. javnog života bude na takvoj funkciji. Ali ja još imam svoj način života, posao koji volim i u kome, čini mi se, mogu još puno da pružim, a mislim da bi i jedno i drugo ovaj put bilo neodrživo. Da kažeš “ambasador danas ne prima jer ima koncert u Žablju” bilo bi van svih protokola, a ja ne bih hteo da od ove naše priče pravim sprdnju i da se prihvatim nekih zadataka na koje nisam spreman da odgovorim ili koji, pak, traže odvajanje od mog posla.

Nadam se da će za dva ili tri mandata na vlast doći neki klinci koji su sad klinci, a koji će za nekoliko godina, nažalost, biti zreli ljudi. Kažem nažalost jer će primiti sve mane koje zreli ljudi imaju u odnosu na klince, ali da će neko od njih zapamtiti “e onaj Đole je bio naš igrač i možda je koristio u onoj situaciji, pa daj da ga kao matorog, isluženog kantautora sad pošaljemo u neku počasnu službu”.

To bih u svakom slučaju prihvatio, pogotovo zbog onih koji bi me predložili i bez bojazni da ću nekog od onih koji u mene veruju razočarati. Ali u ovom momentu mislim da je mnogo važnije da nastavim da radim svoj posao. Ja sam, uostalom, ambasador i diplomata na crno sve ove godine i pokušaću da doprinesem i više nego što može da se doprinese u crnom mercedesu sa zastavicom.

Kakav odnos imate prema trećem mileniju i da li koristite sve ove tehničke novotarije koje su sada svakome na raspolaganju?
– Mislim da je svaka generacija kodirana na neki svoj način. Ja sam bio među naprednijima u svojoj generaciji što znači da sam znao da programiram video-rekorder, bez problema uključim i isključim kompjuter, da odem na Internet… E sad da odem nešto dalje, što klinci rade sa kompjuterima i tehnikom, to je već u čipu nekih sledećih generacija.

Ali pokušavam da budem savremen. Bez obzira koliko sam staromodan u svojim pesmama, toliko u životu pokušavam da budem u korak sa vremenom.

Ali, bojim se da se neke od tih stvari ne menjaju toliko brzo koliko bi neki želeli. U vreme naše mladosti “Odiseja u svemiru 2001.” delovala je potpuno futuristički. Kako je to izgledalo – kad dođe 2001. ljudi će leteti na udaljene planete, biće teleportovani, Flaš Gordon i ostalo… Evo za nekoliko dana je 2001. godina, a mi još nemamo struje, grejanja, gasa… Ne idu te stvari toliko brzo. Mislim da će tek sledeće generacije imati šansu da provere te stvari…

Šta očekujete od Nove godine na ličnom i na opštem planu?
– Uvek sam imao tu lošu dužnost da u Centru “Sava” uoči ili na samom početku sledeće godine poželim nešto publici. I to je bilo toliko teško jer su te godine bile obično bez nekog nagoveštaja da će biti bolje, a ja sam morao da lažem “biće sve to dobro” i slično, da bi na kraju došlo do toga “želim vam novu godinu koja neće biti kao ova” ili ” samo da ne bude još gora od ove”, što nisu bile želje već strepnje.

Ovaj put definitivno dolaze bolja vremena za sve nas. Lično, nemam šta da poželim osim onog što inače žele babe u mom kraju “zdravlja, samo da ste svi živi i zdravi”. Kad se izgovori ovako bez razmišljanja, to može da zvuči kao prosta, nevažna rečenica, ali ako čovek prođe kroz neke stvari, shvati koliko je tačna i presudna. A to isto želim i svima ostalima, da smo mi svi živi i zdravi.

Struju i puteve ćemo nekako zakrpiti, dolaze bolja vremena i biće prilike da ljudi sami sebi nešto požele i sami to nešto i ostvare. To je najvažnije.

Da li postoji neki neostvareni profesionalni izazov, neki grad ili zemlja u kojima niste svirali, a voleli biste?

– Pre dvadesetak dana svirali smo u Puli, u Hrvatskoj, i tako na neki način zaokružili priču. Mislim da ćemo sledeće godine održati koncert i u Zagrebu, samo još treba da se vidi pod kakvim uslovima. Mi pevači, muzičari, umetnici, sportisti imamo tu nezahvalnu ulogu da kupimo zlu energiju koju su drugi izazvali i navukli, pa zato gledam da predupredim svaku eventualnu zlu ili lošu energiju.

Veliki izazov bio bi mi još da nastupim u Rusiji. Tamo nikad nisam bio, a to je ipak neki slovenski senzibilitet. Od svih poređenja koja sam imao sa raznim svetskim kantautorima najveći kompliment bilo mi je poređenje sa Visockim, tako da bi mi i iz tog razloga tako nešto bilo drago. Međutim, nemam ja puno neostvarenih želja. Vrlo sam sretan čovek i samo mogu da se molim da tako ostane.

Category: Intervju, Naše priče
Tags: , , , , , ,
Author: