Naše priče

Kratki rezovi: Švedsko-srpska teorija ljubavi

”Na početku podari Bog svakom narodu jednu kupu, kupu od ilovače, i iz te kupe narod je pio svoj život. (…) Svi su zahvatali vodu, ali su kupe bile različite. Naša kupa je sad razbijena. Više je nema.”

                                                    Ramon – jedan poglavica Indijanaca – Kopača

”Teza naše knjige je da je švedska socijalna država na jedinstven način pružila građanima maksimalnu slobodu od tradicionalnih veza u zajednici a da time nije ugrozila fundamentalni moralni poredak u društvu. Naprotiv, švedski društveni ugovor shvaćen je kao izraz solidarnosti i brige između ljudi. Mnogi su smatrali Švedsku socijalističkom u nekom više ili manje difuznom smislu. Mi smatramo da se time potcenjuje ponekad ekstremni individualizam koji karakteriše moderno švedsko društvo», pišu Lars Tregord i Henrik Bergren u uvodu svoje studije ”Da li su Šveđani ljudi?» («Är svensken människa?”).

Dodaju i sledeće: «Što bi se moglo smatrati otuđenjem, neodgovornošću, pa čak asocijalnim i nemoralnim ponašanjem, u švedskom sistemu socijalne države kompatibilno je sa superiornim vrednostima kao što su solidarnost, sigurnost, jednakost. Nezavisno da li je reč o supružnicima ili roditeljima i deci, švedska društvena pravila su anti-hijerarhijska. Međusobna ekonomska zavisnost zamenjena je principom da društvene veze treba da se zasnivaju na jednakosti i fundamentalnom poštovanju autonomije drugih. To nazivamo švedskom teorijom ljubavi.

*

U dokumentarnom filmu «Švedska teorija ljubavi» («Swedish Theory of Love») Erik Gandini, režiser italijansko-švedskog porekla, na različite načine radikalno preispituje Tregordovu i Bergrenovu tezu i reklo bi se da u «švedskoj teoriji ljubavi» vidi pre svega otuđenje, samoću, društvenu amputiranost, anomiju…

Više je šokantnih «momenata» u filmu, ali je verovatno najšokantnija priča o ljudima čiji «izostanak», odnosno smrt, niko godinama ne primećuje. Penzija im stiže na račun, odatle se automatski plaćaju svi računi, i sa stanovišta «sistema», pokojnici su živi i zdravi. Još šokantnije od toga jeste što ljude godinama niko ne traži – ni «bliski» srodnici, ni «prve» komšije.

Gandini pokazuje da u Švedskoj, kada posle više meseci, ili više godina, mrtav čovek konačno bude otkriven u stanu ili kući, neretko uopšte nije lako ući u trag «najbližima». A takvih «nesrećnih slučajeva» je toliko – vidimo to u filmu – da je država na kraju osnovala službu čija je delatnost – traganje za «najbližim» srodnicima zaboravljenih pokojnika.

*

Posle gledanja «Švedske teorije ljubavi» zadugo ostaje grč u stomaku. Ali, film je u Švedskoj dobio dosta pažnje – bio je na redovnom bioskopskom repertoaru, prikazan je na SVT-u (švedskom javnom servisu), o njemu se dosta pisalo i zaista je podstakao i na razmišljanje, i na brojne razgovore i polemike.

Povrh svega, SVT je, posle njega, pokrenuo dokumentarnu seriju «Naslednik nepoznat» (Arvinge okänd) kroz koju istražuje i skreće pažnju na sudbine ljudi koji su na «onaj svet» otišli toliko sami samcijati da ni nadležna državna služba nekad nije bila u stanju da pronađe «najbliže» koji bi nasledili ono što je za pokojnicima ostalo.

*

Krajem novembra prošle godine jedna «lokalna vest», objavljena najpre u popodnevim satima na stokholmskom kanalu Švedskog radija, doći će sledećeg dana u sve nacionalne medije.  Inicijalna informacija bila je sledeća: U stanu na Sodermalmu (što je stokholmski ”krug dvojke”), pronađeno je telo čoveka, koji je očigledno ležao mrtav oko tri godine (a da to niko nije primetio). Ta prva pretpostavka o vremenu smrti izrečena je na osnovu pošte koja je u stanu zatečena.

Policija se relativno često susreće sa sličnim situacijama, izjavio je tom prilikom okružni policajac, ali je ovaj slučaj, po njegovim rečima, jedinstven i za švedske prilike. Jer, policija takve ”prizore” zatiče kada na teren izađe posle prijave o ”neprijatnom mirisu” u zgradi, obično nekoliko nedelja ili nekoliko meseci posle nečije smrti. U ovom slučaju, reče, prijave zbog neprijatnog mirisa nije bilo ”pošto je stan imao dobru izolaciju i dobru ventilaciju”…

*

Posle policijske istrage i medicinske ”obrade” posmrtnih ostataka, javnost je obaveštena da čovek nije ležao mrtav u svom stanu ”samo” tri godine, već tri godine i osam meseci.

*

Nekoliko dana taj slučaj beše velika tema u švedskim medijima – kako je moguće da se tako nešto desi, kakvo je to društvo, kakvi su to ljudi, kakvi su to odnosi… Razni su davali sudove, uključujući Larsa Tregorda…

*

Onda je priča lagano otišla u ”fejd-aut” – kad se utvrdilo da je pokojnik osamdesetogodišnji dođoš ”iz bivše Jugoslavije”, koji je u Švedsku stigao šezdesetih… Kao da je ”slučaj” odjednom prestao da bude ”švedski”.  Identitet ”Jugoslovena” javnosti nije obznanjen.

*

Početkom decembra sretoh se sa Acom Dragićevićem, urednikom Dijaspore, u kafeu ”Akademibokhandelna”, knjižare koja gleda na Konserthuset. I obično kafu pijemo tu, među knjigama; tog dana beše i dodatni razlog – kroz prozor smo mogli da posmatramo kako na ceremoniju pristižu dobitnici Nobelove nagrade i brojne zvanice.

Reč o ovom, reč o onom, dođosmo u našoj priči i do slučaja pokojnog ”Jugoslovena”. Aco se tek beše vratio iz Hercegovine, pa mu je to bilo promaklo.

”Svi mi ’Jugosloveni’ smo budi bog s nama i bože me sakloni”, rekoh.  ”Pokazali smo se, i pokazujemo se… I pojedičano, i zajedno… Ipak, mogao bih da se opkladim da je ovaj nesrećnik bio Srbin.”

”Provjeriću”, reče Aco.

*
Provjerio je.
*

”Branislav Tešanović. Rođen 1938. godine u selu Pobuđe kod Brantunca.

Majka mu je bila Cvijeta,  djevojačko Ilić, rođena 1913. Godina njene smrti je 1941. Otac mu se zvao Milutin, rođen 1912. Branislav je imao jednu sestru, Branojku, rođenu 20. marta 1940.

U Švedsku je došao 12. novembra 1965. godine. Radio je u Simensu. U penziju otišao 1990. Bio je golman u fudbalskom timu Jugovića…”

*

Branislav je sahranjen 13. januara na ”Šumskom groblju” (Skogkyrkogården) na južnom obodu Stokholma.

Pored službenih lica, sahrani su prisustvovala i tri novinara, iz ”Dagens Nyhetera”, ”Aftonbladeta” i SVT-a. 

Bio je i Aco. To jest ”Dijaspora”.

Piše mi da je razgovarao sa novinarom SVT-a koji će o Branislavu i njegovom ”slučaju”, po svoj prilici, za SVT da pravi dokumentarni film.

”Čuo sam da je u Srbiji nedavno bio sličan slučaj. Možeš li to ispitati?”, pita me.

*

Pitam mamu da li zna za taj ”sličan slučaj”.

”Da, bilo je nešto, u Kragujevcu, čini mi se”, kaže mi.

”Ali, to u Srbiji nije tema…”, dodade.

*

Nije me iznenadilo. Ništa me više ne iznenađuje.

”Naša kupa je razbijena. Više je nema.”

Category: Naše priče
Tags: , , , , , , , , , , ,
Author: