Lakijeva priča: Lutajuća marimba
Negde u osvit rata u Bosni, šunjajući se budimpeštanskim Belvaroš-trgom, nabasao sam na suvonjavog svirača na marimbi. Nosio je košulju. Kravatu. Crne pantalone. Njegova pomalo raskuštrana, grmolika brada bila je progrušana prvim kristalima starosti. Na temenu mu se crnela kapica: jevrejska jarmulka.
Lagani osmejak nije hteo da odleti sa njegovog lica. Slušao sam ga čitav sat, možda sat i po. Slučajni prolaznici bi zastali iz radoznalosti, a potom bi, razrogačenih očiju, poluotvorenih usta, sašaptavajući se međusobno, produžavali tu svoju stanku u do tada nepoznato iskustvo. Svirao je Bahove tokate i fuge za orgulje, sonate za klavsen Dominika Skarlatija, Albenizove klavirske komade i dela ostalih baroknih i renesansnih meštara, u slojevitom aranžmanu koji je čuvao svu polifoniju, sve akordske progresije, dinamiku i ritam originalne verzije, tj. onog notnog zapisa koji je kompozitor stvorio za svoj instrument.
Koristio je četiri batića, po dva u svakoj ruci. Snaga kojoj su se tog jesenjeg popodneva pokoravali naša pažnja i naša čula nije izvirivala iz puke sviračke tehnike. Naprotiv. Postojalo je tu još nešto. Nešto mnogo volšebnije od gimnastike prstiju, ma kako ona vratolomna i perfektna bila. I ređe od nje. Moć odabranih. U trideset drugoj glavi bestseler romana Odavde do večnosti, Džems Džons je pokušao da kroz doživljaj jednog od svojih junaka opiše to “još nešto” što je nazreo kad je čuo ploču legendarnog francuskog gitariste Džamga Renarda.
U nepoverenju prema rečima, ili, bar, prema njihovoj sposobnosti da dopru do onih poslednjih, humusom (i/li neplodnim đubrištem?) civilizacije prekrivenih znamenja, kakvo je, recimo, srž bića Muzike, zadržaću se samo na jednoj reči: Lakoća. Ako me sećanje ne vara, tu reč je, u jednom intervjuu upotrebio i Pit Tausend, spiritus movens Who-ovaca, opisujući genij Džimija Hendriksa i poredeći ga s izvođačkim nervom Čarlija Parkera. Lakoća.
Možda je delić tog savršenstva posedovao i marimbista s budimpeštanskog trga. Spuštanje večeri me je zateklo izgubljenog u njegovoj muzici. On se, završivši poslednju kompoziciju, zahvaljivao prisutnoj publici. Prišao sam i spustio sitniš u plavi plastični šafolj koji je stajao ispred njegovog instrumenta. Razmenili smo nekoliko rečenica. Rekao mi je da se zove Aleks Jakobovic, da živi u Njujorku, ali da najveći deo vremena provodi u Evropi. Kasnije sam negde pročitao da u svetu postoji samo nekoliko profesionalnih svirača na marimbi i da je on jedan od njih. Marimba je, inače, drevni afrički instrument iz familije ksilofona koji su robovi doneli u Latinsku Ameriku.
Putevi sudbine su nedokučivi. Moj kum je 1984. gledao Aleksa Jakobovica na Marijenplacu, u Minhenu. Ne bih mu verovao da mi nije pokazao sliku koju, evo, pokazujem vama. Putevi sudbine su tajanstveni, a ponekad toliko simetrični i nametljivi da vam se čini da ste ih sami izmislili. Pre nekoliko godina Aleksa Jakobovica je gledala i moja prijateljica. U Beču.
Category: Transkultura