Jana Dolečki: Zašto Beč?
Zašto Beč? Iskreno, ne sjećam se kad sam točno prvi puta u životu posjetila Beč. U mojoj je obitelji naime to jedan od onih gradova kakav je valjda ucrtan na itinererima obiteljskih putovanja većine nas sa ovih prostora, onaj grad do kojeg se zbog posjete rodbini dobacuje starim Golfom svakog državnog praznika ili vikenda s lažno prijavljenim bolovanjem u firmi. Jedino, zbog relativne blizine i lakog dosega autoputem, a onda i zbog Ikee i drugih hodočastvenih odredišta shoppinga, Beč je u slučaju naše obitelji postao destinacija kojoj smo se iskreno radovali i željno iščekivali.
Ta prva sjećanja na austrijsku prijestolnicu su predvidljivo bila najbliža asocijacijama koje turistička zajednica ovog grada vjerojatno nije bila prisiljena mijenjati desetljećima ako ne i duže – konjske zaprege u strogom centru grada, visoki stropovi Hoffburga koji hvataju jeku tvog glasa brže nego golubove, Schönnbrunski dvorac u čijim labirintskim perivojima bez problema možeš izgubiti djetinjstvo, i iznad svega, Prater kao dohvatljiv disneylandski surogat zbog kojeg čije smo mašinerije zabave dobivali tahikardiju u najavi.
Osim razgledničkih obećanja, meni i mojoj obitelji je Beč osobno ispunjavao i ulogu prvog konkretnog prozora na Zapad – sjećam se te hrpe od naših 5 pasoša koji su se tada vadili jedino i samo na granici s Austrijom, prvog grčevitog držanja majčine ruke pri ulasku u vagon podzemne željeznice, uzbuđenja pred zidnim menijem McDonaldsa na Mariahilferstrasse, sjećam se stajanja u redu na kasi H&M-a s 500 Schillinga u ruci baš kao i prvog beskućnika kojeg sam vidjela u životu ispred tog istog dućana.
Poslije rata, Beč i posjet ovdašnjoj rodbini mi je u tim trenucima kolektivne besparice stizao kao nekakva nagrada – tijekom srednje škole, svakog ljeta bi nekoliko tjedana prije morskog dijela praznika tu provodila dane i dane u biciklističkim lutanjima gradom, kupanju na starom Dunavu, preslušavanju aktualne muzike na tri kata nekadašnjeg Virgina, kao i čitanju lektire na tratini Augartena koji je u ta doba bio moj omiljen dnevni boravak.
Obožavala sam tu iščašenost ljetnog boravka u vrelini betona meni tada ogromnog grada, pogotovo u kontekstu nekog tinejdžerskog bunta koji mi se tada sramežljivo približavao. Iz tog istog poriva sam se jednog ljeta u Zagreb vratila sa svojom prvom palestinskom maramom i onim jezivim jutenim pončom od grube vune misleći da time u najboljoj maniri kostimiram svoje prvo (lažno) sistemsko odmetništvo – uz martensice gorenavedenu kostimografiju na užas i brigu moje majke nisam skidala sa sebe narednih mjeseci, a možda i godina.
Beču sam se vratila još jednom na samom kraju svojeg zagrebačkog studija i u tom sam trenutku uronila ispod površne uglađenosti gradskih pločnika, ravno u podzemlje koje je u tom trenutku, možda najviše kroz klubove poput Flexa ili Fluca i muzike koju su nam puštali iz zvučnika, tek počela pupati. Vjerojatno i zbog iskustva čestih posjeta Beogradu koji mi je u to vrijeme postajao drugi dom i reper za živost grada, u tim boravcima u Beču sam shvatila da su me u potpunosti prestale fascinirati fasade i čistoća u javnom prijevozu, bosonog badmington u gradskim parkovima i biciklističke zaprege za djecu.
Ono što sam otkrivala tada bilo mi je posve nepoznato i strašno uzbudljivo, bio je to Beč mračnih zidova u klubovima i zamućenih pogleda u prolazu, žestokih svirki u klubovima veličine prosječne sobe do jutra, redova na ulazima u najalternativnije klubove, ali i grad prepun aktivizma koji se ticao realnih društvenih problema poput pitanja prava LGBT zajednice ili sve brojnijih azilanata. Bio je to nekakav musavi Beč koji je u toj svojoj nepodudarnosti sa slikom s razglednica meni osobno po prvi puta počeo djelovati – ljudski. Toliko ljudski da se sjećam da sam čak u jednom trenutku te musave privlačnosti pomislila kako bi bilo lijepo Beč jednog dana naseliti i na dulje…
Brzo premotavanje na deset godina kasnije. Nakon par godina života i studija u Strasbourgu i gotovo četiri godine života i rada u Beogradu, nepredvidljivim spletom okolnosti mi se otvorila šansa da promijenim adresu stalnog boravka. Povratak u Zagreb mi se već nakon privremenog boravka tamo učinio nemoguć – toliko nepoznatog u poznatome nisam imala snage savladati u stanju u kojem sam bila. I onda je odnekud isplivao Beč, baš kao što bi uvijek isplivao kao najčešća destinacija naših obiteljskih putešestvija.
Isprva kao prijedlog, zatim kao plan B, a naposljetku i kao finalna destinacija. Inicijalni razgovor za nastavak školovanja i rad na doktorskoj disertaciji su zapečatili odluku i nakon par mjeseci sasvim podnošljivih administrativnih prilagodbi ovdašnjem sistemu, doselila sam se baš u Beč. Na dulje. Na neodređeno.
I iako nikad u njemu nisam živjela već sam mu se samo stihijski posvećivala kroz godine, u ovom odomljavanju o kojem sam već pisala uhvatim se kako ne samo da mjerim sebe u odnosu s Bečom kakav me je dočekao, ja svakog dana ragovaram i sa svakim onim Bečom koji sam doživjela – shvaćam to kad uđem u svoj Institut na doktorska predavanja, a kroz čije prozore pogledom često otkližem ravno u onu hofburšku kupolu koja mi je hvatala klinačku jeku, shvaćam to kad postavim ležaljku u hladovinu Augartena i polegnem neko štivo u travu, a shvaćam to i svaki put kad primim onu plastičnu pivsku čašu u Flexu. A imati još jedan grad na kojem se mjere godovi tvog rasta nije mala stvar. Eto, u mojem slučaju, sasvim osobno, zato Beč.
Category: Naše priče, U prvom licu