Naše priče

Jana Dolečki: Strani jezik te ne čini strancem

Nekako mislim da je za obuhvatniji odlazak u tuđinu najlakše naći razlog. Još ako pripadamo potencijalnoj dijaspori s ovih prostora što se zovu “našima”, razloga za podizanje sidra nažalost nikada nije nedostajalo. Čula sam to vrlo često u društvima oko sebe još od studijskih dana – to čuveno “odlazim živjet van” kod nekih bi mi zazvučalo kao prijetnja ili kletva, kod drugih kao pusta želja, a tek kod nekolicine i kao zaključak pomno razrađenog plana i programa.

Nakon te inicijalne želje za bijegom svojstvene vjerojatno svakom živom biću od Vardara pa do Triglava, broj onih koji stvarno kreću pakirati prtljagu za odlazak naglo se osipa. Ovo sve pričam iz perspektive vlastitog iskustva, ali od moje generacije iz Zagreba nema nas baš mnogo koji smo živote prebacili preko granica domovine.

Za takav trend naravno postoji sijaset objašnjenja koja sežu od sasvim privatnih do sasvim generalnih i koja se podrazumijevaju kad pričamo o procesima dužeg premještanja iz poznate životne matrice. Neki se tako nasukaju na financijskim preduvjetima za odlazak, neki shvate da nisu spremni na kompromise, neki pak da su emotivno preduboko ukorijenjeni u vlastite životne navike, itd.

No, ono što je meni kao zaređalom selidbaru možda i najzanimljivije u tim poniranjima u tuđinu je nešto što se često preskače u tim praktičnim razradama sanjarija o odlasku i koje mnoge od istog možda i odbija, a to je pitanje znanja stranog jezika.
janaeuropean-day-of-languages-logo
Osobno imam osjećaj da se pitanje koliko vam stranog jezika ustvari treba za integraciju u novo stanovište često nekako gubi u daljini pred prioritetnim gužvanjem onih konkretnijih šalterskih pitanja koja život u tuđini znače. Sjećam se recimo da je pitanje kako sam se snašla s jezikom obično bilo posljednje u nizu mojih povratničkih intervjua s rodbinom i prijateljima, kao da je ono i najmanje bitno da se snađeš u novoj sredini (pritom, da se objasnim, kad kažem strani jezik, isključujem engleski koji je većini nas po inerciji već odavno lingua franca).

To koliko će vam novi jezik realno biti potreban u novoj sredini vrlo je relativna računica – poznajem ljude koji su pred svoje odlaske sumanuto rašpali službene jezike novih odredišta, one koji su ih naučili doslovce u hodu, ali i one koji svojeglavo odbijaju učiti ih, smatrajući da poznavanje engleskog riješava svaki potencijalan zastoj u komunikaciji.

Sve to dodatno zavisi i o tome što pojedinac očekuje od sebe i svog života u tuđini, da li odlazi/dolazi recimo kao student kojem će jezik biti nezamjenjiv kanal sticanja znanja, ili kao poslovnjak koji si može dozvoliti biti isključiv na engleskom u svojoj profesionalnoj niši, ili je vezan za neki posao kojem riječi nisu najbitnija metoda izražavanja, itd.
jana- speaking2

S druge strane, to koliko vam predznanja stranog jezika treba zavisi i od samog sistema u koji ponirete – neke su zemlje i gradovi po tom pitanju puno fleksibilniji i na terenu ne zahtijevaju detaljno poznavanje lokalnog jezika na svim stupnjevima komunikacije, dok u drugima to predstavlja uvjet da vas čak i kod najnižih formi razmjene misli shvate ozbiljno.

Do sada sam shvatila da će u Austriji većina vaših slučajnih i namjernih sugovornika Austrijanaca rado i bez nekih uvrijeđenih uzdaha razgovor prebaciti na engleski. Osim što ga većina relativno dobro zna i govori, vrlo ga rado prakticiraju u svim prilikama tako da se ponekad čim posvjedoče prvim znacima vašeg slomljenog njemačkog akcenta oduševljeno šaltaju na engleski kao da su osvojili besplatan sat konverzacijskog tečaja.

Primjera radi, krajem prošle godine na mom doktorskom seminaru kojeg pohađa desetak mahom austrijskih studenata povela se rasprava da li da grupno prebacimo čitavu nastavu na engleski samo i isključivo zbog mene koja njemački još kako-tako razumije ali ga ne može još suvereno koristiti u akademsko-naučne svrhe. Iako iskreno ganuta i počašćena ovim gestom, morala sam uvjeravati cijelu grupu da nastava na engleskom u konačnici neće koristiti nikome – njima iz razloga što bi u grupi bez native speakera prakticirali realno loš engleski, a meni iz razloga što na taj način ne bih učila njemački.
jana - languages
S druge strane, iako mrzim generalizacije, mislim da bi takva ideja na mojem magistarskom studiju u Francuskoj bila jednostavno nezamisliva. Ne samo na akademskom nivou, i u svakodnevnoj je komunikaciji s Francuzima engleski doslovno prezren kao sredstvo komunikacije i bez predznanja nekog malo jačeg fonda francuskih riječi teško ćete pregurati dan. Da bi stvar bila još gora, prvotna komunikacija koja se dešava po vašem dolasku u novu sredinu natopljena je teškim sistemskim žargonom – od ugovaranja stana, dobivanja vize ili boravišne dozvole, baš vas na prvim koracima čekaju najgora verbalna iskušenja koja bi nakostriješila i najrevnije poliglote. A na takve vas konkretne probleme ne pripremaju ni na tečajevima jezika ni na službenim stranicama konzulata, tu ste manje-više prepušteni sebi i svom talentu za snalaženje.

Ja sam se osobno uvijek trudila prilagoditi jezičkom sistemu domaćina jer imam osjećaj da bih u suprotnome ostala vječni turist neopremljen da zaroni u ispodpovršinske prostore nekog mjesta ili društva. Možda je nekome strašno uzbudljiva činjenica da eto danas mnogi moderni emigranti mogu funkcionirati živeći u svojevrsnom jezičnom vakuumu, koristeći ili isključivo engleski ili materinje jezike u svojevrsnim društvenim enklavama, ali meni je nekako još uzbudljivija mogućnost da učeći neki novi jezik učiš i mjesto u kojem si pridošlica.

A o moći koju ti daje taj osjećaj kad jednog dana, sasvim slučajno i neprimjetno, počneš razumijeti riječi koje se razbacuju oko tebe i koje su ti do prije par mjeseci zvučale neprepoznatljive do razine mistike da ni ne pričam. Još kad ti se i govorni jezik izdigne iznad razine servisnog i kad osjetiš da ga pričaš bez da si ga uopće svjesan, to su zbilja opojni trenuci u kojima se otapa sva ona višemjesečna gramatička muka učenja. Treba pustiti druge jezike u sebe i sebe u druge jezike, a život u tuđini nudi uistinu jedinstvenu mogućnost da uradiš upravo to.

Category: Naše priče, U prvom licu
Tags: , ,
Author: