Jana Dolečki: Problem s opštim mestima
Mrzim generaliziranje. Prezirem poopćene zaključke i ježim se svake vrste neprovjerenog trpanja ljudi i stvari u opće kategorije jer ono nesumnjivo vodi u isključivost ili u nešto još radikalnije. A od svih potencijalnih generalija najviše mrzim one koje guraju pojedinačno u nacionalno-narodno opće pa onda iz tog trenja počnu iskakati brzopotezni zaključci poput onih Francuzi su ti takvi, to ti je tipičan Srbin, to ti je prava Austrijanka, i tako ukrug oko kugle zemaljske.
Osobno se trudim izbjeći sve metode poopćavanja te vrste ali priznajem, ponekad mi se u mojoj verbalnoj brzopletosti jednostavno omaknu. Ali, omaknu mi se najviše kad se dotaknem vlastitog životnog iskustva u priči s ljudima koji mi nominalno nisu bliski – tako se nerijetko ulovim da, iz želje da pojednostavim petstoputa ispričanu priču svog geografski ražvakanog života, vlastite zaključke o drugima komprimiram u jednosložne rečenice koje ponekad mogu zazvučati kao materijal za posterizirano jednoumlje. Još gore, tvrdnje poput “Beograd je agresivan”, “Beč je sterilan”, “Francuzi ne znaju engleski”, “Zagrepčani su apatični”, često završavam trikom očajnika, onim najjadnijim “Ali ne bih generalizirala” pančlajnom.
No, da stanem sebi u obranu, drugačije ispričati vlastita životna iskustva u tuđini ljudima koje ne viđam serijski gotovo je pa nemoguće – kako mi se najčešće takva generalna pitanja dobacuju onako usput, u letu ili u buci, zamišljam koliko bi tek zamorno i ravno društvenom harakiriju bilo prepričavanje specifičnosti svakog doživljenog dana i čovjeka u ovih posljednjih par godina. Hoću reći, vrlo je teško balansirati između partikularnog iskustva i njegove generalizacije, ali sam osobno uvijek sklona forsiranju ovog prvog. Ako zbog ičeg, onda zbog činjenice da ni ja sama ne bih baš voljela biti svedena pod zajednički nazivnik neke kategorije poput žena, Hrvatica, migrantica, generacija, i tome slično.
Upravo zbog toga što sam svjesno odlučila izbjegavati generalizacije imam problem pričati i pisati o općim mjestima društava i sistema u kojima sam dosad živjela i radila bez poniranja u partikularna iskustva. Takvo nešto bi mi bilo puno lakše kad bih predstavljanju određenog društvenog fenomena poput recimo ravnopravnosti spolova pristupila kao novinar – vjerojatno bih se u prikazu teme priklonila nekoj klasičnoj statističkoj analizi, usporedila bih podatke sa stanjem na terenu, intervjuirala nekoliko relevantnih sugovornika, i zaključak prepustila čitatelju.
Ali ovako, zbog odgovornosti osobnog stava koji nosi forma ovog bloga, kad razmišljam recimo šta moja vlastita iskustva govore o ravnopravnosti spolova u Hrvatskoj, Francuskoj, Srbiji i Austriji, muči me vrlo konkretan osjećaj da ne bih znala gdje početi, niti kako završiti. Pritom, generalizacije na ovu temu ne dolaze u obzir jer poznajem previše iznimaka koje ju ruše i koje bi svaki potencijalni zaključak dovele u pitanje.
Recimo, već sam termin ravnopravnost spolova jedno znači na papiru, a sasvim drugo na terenu. Jedno su zakonski propisi i državno promicanje ravnopravnih šansi kakvo je već godinama na snazi u Francuskoj i Austriji, a drugo je činjenica da u tim istim naprednim društvima žene i dalje zarađuju znatno manje od muškaraca na istim profesionalnim pozicijama.
Jedno je činjenica da se recimo u Austriji broj visokoobrazovanih žena u posljednjih dvadesetak godina gotovo utrosručio, a drugo je saznanje da su većina sveučilišnih profesora i dalje muškarci. Jedno su zakonske regulative o ravnopravnosti spolova u nastajanju u Hrvatskoj i Srbiji, a drugo su individualna životna iskustva tamošnjih uspješnih žena koje će vam reći da su se za ravnopravnost izborile na vlastite mišiće i znanje. Drugim riječima, nije problem samo u temi već i kako je percipira onaj koji o njoj svjedoči.
Recimo, nekome bi možda bila neobična slika muškarca koji štrika iz hobija u mojoj knjizi za učenje njemačkog, ali ja dolazim iz kuće u kojoj su muškarci podjednako sudjelovali u svim kućanskim zadacima. Nekome bi pak bila šokantna slika francuskih žena koje same voze kamione, vode vinogradarske radove ili istovaruju teret, ali ja znam za mnogo takvih primjera u okolini u kojoj sam odrasla.
Isto tako, nekoga bi možda zatekla činjenica da u prijavi za austrijske doktorske stipendije stoji ispisana klauzula da ćete imati 30% više šanse za njeno dobivanje ukloliko ste žena, ali meni osobno bi bilo draže da stipendiju dobijem na temelju intelektualne a ne rodne kompetencije. Hoću reći da zasigurno postoje stvari koje ženama u zapadnim društvima olakšavaju život (pogotovo u domeni socijalnih prava koja se rastežu i na muškarce koji tako imaju mogućnost odlaska na plaćena porodiljna) ali nisam sigurna da su isključivo i samo zbog toga u tim istim društvima žene ravnopravnije.
Isto tako, u tim sistemima zbog njihove multikulturne propusnosti postoje niše u kojima su žene u tradicionalno obespravljenom položaju koje liberalna demokracija po svojoj definiciji svojevoljno prešućuje – mene su više šokirale scene u Francuskoj gdje zabrađene žene hodaju pola metra iza muškarca kao i činjenica da im mikrosistem u kojem žive ne dozvoljava više obrazovanje ili bilo koji oblik društvenog angažmana.
Slične mi se reakcije začudnosti bude i u slučaju onih gotovo pa nevidljivih procesa koji se dešavaju na samom rubu društva, a u kojima se ravnopravnost spolova rastače do neshvatljivih paradoksa, poput recimo prostitucije. Primjera radi, u Austriji žena koja traži azil nema pravo na rad osim ako se ne odluči baviti prodajom tijela koja je u ovoj zemlji legalizirana. U tom slučaju, u roku od par tjedana će dobiti zelenu kartu i sva pridodana prava i tako će ekspresno biti spremna za tržište. Što samo pokazuje u kojim sve smjerovima može otići ta ženska autonomija pod nominalnom zaštitom države.
Moje izbjegavanje solilokvija na ovu temu ne znači da o pitanju ravnopravnosti spolova ne razmišljam i da ne primjećujem raskorake u njegovom očitovanju u dosad proživljenim društvenim sistemima. Dapače, to je vjerojatno jedan od najprisutnijih procesa u mojim srastanjima s novim sredinama, pitanja poput odnosa spram žena i njihovog ravnopravnog sudjelovanja u funkcioniranju društva vrlo su često na svakodnevnom meniju mojih susreta i promišljanja. Ali to je jedan vrlo osoban proces koji za referentnu točku ima moje osobno iskustvo, kontekst u kojem sam odrasla i stavove koje sam kroz život odlučila stvoriti, odbaciti ili zadržati. I možda u preziru od generalizacije nisam dala nikakav koristan zaključak, ali tješim se da nas od davanja odgovora ionako mnogo dalje vodi postavljanje pitanja.