Naše priče

Iz prve ruke: Neućutkani glasovi Laplanda

Kao i mnoge druge avanture, i moja počinje ukrcavanjem na voz. Ovaj noćni voz Stokholm-Murjek jezdi u pravcu severa. U stomaku osećam mešanje leptirića i nervoze. Nikada ranije nisam bila na tako „važnom zadatku“ kao sada. Na sever Švedske, tačnije u Jokmok, sam se uputila da bih odradila svoje istraživanje o revitalizaciji jezika. Moje interesovanje su privukli laponski jezici.

Sami ili Laponci jedini su priznati domoroci Evrope. Ugro-finski narod koji je silom prilika primoran da naseli najsevernije delove Norveške, Švedske, Finske i Rusije. Tokom čitavog dvadesetog veka, Laponci su od strane skandinavskih zemalja trpeli diskriminaciju strašnih razmera. Decenije tlačenja ostavile su dubok trag u njihovoj istoriji, životima, stavovima, razmišljanjima. A surovi severni predeli, hladnoća i vetar urezali su duboke bore na njihovim licima.
lapland7

”Zašto uopste ideš gore?” ”Zar nisi, kao i svi ”normalni” antropolozi, mogla da odeš u neko egzotično i toplo mesto?” ”Šta uopšte ima gore na samom severu Švedske? Irvasi?” ”U sred najgore zime? Pa, smrznućes se!” Samo su neka od pitanja na koja sam bila prinuđena da dam odgovore kada god bih pomenula svoje istraživanje. Na neke od njih ni sama nisam imala odgovor. Nisam sigurna ni da li ih nakon šest nedelja provedenih u Laplandu imam.

Preko prijateljskih veza i vezica sam uspela da pronađem laponsku porodicu kod koje je trebalo da odsednem. Dogovor je bio da im pomažem u kući i oko nje a da zauzvrat dobijem smeštaj i hranu. Dogovor je takođe bio i da ostanem dve do tri nedelje, dok ne prikupim intervjue. Ostala sam znatno duže.
lapland4
Silazim na poslednjoj stanici, napolju je mrkli mrak. Živa u termometru na železničkoj stanici pokazuje -42. Pokusavam da zapalim cigaru, ali ruke mi se tresu. Nikada u životu nisam iskusila toliku hladnoću. Kroz glavu mi prolaze svi koji su mi rekli kako ću se ”zalediti na severu”, mama koja mi savetuje da uvek nosim vunene čarape. ”I dva para, ako je potrebno. Samo da ne ozebeš.”

Vrata kuće se otvaraju par sekundi nakon što sam pozvonila. Kroz njih prvo provire dve razigrane pseće njuške koje svojom veličinom neodoljivo podsećaju na vukove. Nakon što su se vrata širom otvorila, ugledala sam nasmejana lica četvoročlane porodice. Na prvi pogled, izgledom se ne razlikuju previše od Skandinavaca. Kulturološki itekako.

Nije bilo potrebno previše vremena da shvatim da je Lapland kao bomba koja svakog časa moze da eksplodira. Previše gneva zbog nepravdi koje su im načinjene u prošlosti se nagomilalo. Govore o kolonizaciji, o Institutu za rasnu biologiju, o nepravdi, o otimanju zemlje. ”Kada bi me zlatna ribica pitala da mi ispuni tri želje, prva bi mi bila da se mom narodu vrati zemlja koja mu je oduzeta”, rekla mi je poznanica dok smo jednog hladnog ali suncanog jutra ispijale kafu.
lapland1
Govore o revoluciji, o nemoći da se njihov glas čuje. Ne vole Stokholm kao ni sve druge veće gradove u južnoj i centralnoj Švedskoj. Preziru švedsku vladu, ali i Samijski parlament; ne veruju da štiti interese Laponaca, već ga smatraju tvorevinom švedske vlade u nameri da se ”ućutkaju glasovi sa severa”.

Ti glasovi sa severa su u poslednjih par godina postali prodorniji. Njih predstavljaju umetnici koji svojom umetnošću pokusavaju da se politički angažuju. Lokalni umetnici, slikari i muzičari sve češće se otvoreno suprotstavljaju švedskoj vladi. To je mlada generacija umetnika koja na svojoj koži možda i nije osetila diskriminaciju ali breme i iskustva svojih predaka pretaču na platna koja oslikavaju uznemirujuće scene iz prošlosti i u pesme koje šalju poruku ”we are still here” i ”this is my land”.
lapland2
Sa ponosom ističu kako su već sa šest godina naucili da založe vatru u šumi, kako je irvasovo meso najukusnije i najzdravije i kako znaju da se provesele. Svadbe na kojima se igra po stolovima im traju po tri dana a boje njihove narodne nošnje su vesele i vedre.

Otvoreno i bez ikakvih tabua govore o seksualnosti i seksualnom opredeljenju. ”Ti si možda jedina heteroseksualna žena u Jokmoku”, jedne večeri mi je rekao poznanik sa kojim sam pila pivo u šatoru za vreme zimskog laponskog vašara. ”Jedina heteroseksualna žena u Jokmoku” pomislila sam, ”bio bi zanimljiv naslov jedne knjige.”
lapland6
U Lapland sam otišla sa namerom da saznam više o gubitku jezika i kako on utiče na identitet naroda koji je u proteklih stotinu godina izgubio svoj jezik. Ono na šta sam naišla bilo je zapravo potpuno suprotno mojim očekivanjima. Nova generacija boraca za svoj jezik aktivno usavršava gramatiku i trudi se da jezik prenese na sledeću generaciju. Velike napore ulažu u učenje ovog veoma komplikovanog i složenog jezika, jer ga nisu nasledili od svojih predaka kojima je bilo zabranjeno da ga govore. Svaku moguću priliku u svojim domovima koriste da bi usavršli govor ma svom jeziku. Svoje pse dresiraju tako da razumeju komande samo na laponskom.

Ali čim napuste domove, komunikacija se odvija na švedskom. Ako bi na ulici sreli prijatelje koji su sinoć bili u poseti na večeri i sa kojima su govorili na laponskom jeziku, sada komuniciraju na švedskom. ”U nama još uvek zivi strah da na javnim mestima koristimo naš jezik. Laponskim jezikom govorimo u školi i kod kuće. Švedski se govori na svim ostalim mestima”, objasnila mi je poznanica.
lapland8
Iste večeri sam upoznala osamdesetogodišnjeg uzgajivača irvasa, deku porodice kod koje sam odsela. Sedeli smo u dnevnoj sobi, iz kamina u uglu se čulo pucketanje vatre a on se prisećao priča iz mlađih dana. Uzgajivanjem irvasa se bavi od svoje dvanaeste godine. ”Nekada davno” nisu postojali snežni skuteri koji se danas koriste i znatno olakšavaju uzgajivanje irvasa. ”Nekada davno” on je na drvenim skijama prelazio i do dve stotine kilometara ne bi li pokupio zalutale irvase i vratio ih u svoj deo šume. ”Ovo je ”najlaponskiji” Laponac koga sam do sada srela”, proletelo mi je kroz glavu dok sam slušala njegove priče. Ovaj ”najlaponskiji Laponac” ne govori laponski jezik. Samo švedski. ”Tada je bilo zabranjeno.  Mračna vremena.”

Strah je sveopšte prisutan. Strah da jednog dana neće imati sa kim da govore laponski jezik. Strah da će tri stotine reči koje opisuju sneg pasti u zaborav. Strah da će njihova deca izgubiti laponski identitet i utopiti se u švedsko društvo. Strah da će kultura izumreti. ”Možemo da preživimo, ali da li živimo?”
lapland5
Sve ovo kao da me je ostavilo sa više pitanja nego odgovora. Da li je njihovo opšte nezadovoljstvo uopšte nekome važno? Da li će u školskim udzbenicima buduće generacije moći da nauče nešto više o laponskoj kulturi i istoriji osim toga da su Laponci narod koji naseljava sever Skandinavije i koji se mahom bavi uzgajivanjem irvasa? Jer Lapland je mnogo više od „severne egzotike“, zemlje irvasa, polugodišnjeg mraka i polarne svetlosti.  Za mene lično, Lapland su ljudi koji svoju sopstvenu tragediju ipak nekako uspevaju da pretoče u inspiraciju a strah i prkos u pokretačku snagu.

Od mog povratka u Stokholm prošlo je skoro pet meseci a ja i dalje ne mogu da se otrgnem utisku da je narod koji zivi na samom severu i „bogu iza nogu“ kulturološki sličniji narodima na jugu Evrope. Kao da su kakvom greškom zavšili „tamo gore“. Njihove priče jesu jedinstvene i teške za slušanje ali žar u očima i ponos sa kojom opisuju svoju kulturu je nešto što se ipak češće sreće južno od Alpa.

Senka Pulić

Category: Naše priče, U prvom licu
Tags: , , , , , ,
Author: