Brazil nije za početnike (1): Gledam Brazil, vidim Evropu…
Čim se sa Aerodroma Guaruljos izađe na auto-put, ulazi se u košnicu. Kroz kolone automobila i kamiona i izmaglicu smoga i prašine ide se u susret velikom ružnom gradu. Šok na prvi pogled. Šta je ovo?
Oporavljajući se kasnije od prvog utiska, pitao sam se da li je u brazilsku stvarnost moguće sleteti mekano, bez šoka. Mislim da odgovor na to više zavisi od toga iz kog sveta stižete, nego gde se u Brazilu prizemljujete. Ja sam imao osećaj kao da sam sleteo na drugu planetu, a ne na kontinent o kome sam toliko čitao, slušao, znao…
Bez obzira na svo predznanje, bio sam nepripremljen. Skala moje lične percepcije nije bila podešena na urbani i socijalni pejzaž koji me je dočekao. Nisu me zasenili ni lepota prizora (nije je bilo), ni tropski ambijent (ni on baš nije dolazio do izražaja u betonsko-asfaltnom okruženju).
Pokušavajući da dokučim šta me je to tako pomerilo, stalno mi je na pamet dolazila kovanica “Otvorene vene Latinske Amerike”. Tako se zove knjiga urugvajskog novinara i pisca Eduarda Galeana (koja je postala bestseler pošto ju je Ugo Čavez poklonio Baraku Obami.)
Poput ostalih latinoameričkih zemalja, i vene Brazila su vekovima bile otvorene – starosedeoci su čišćeni (što silom i represijom, što virusima), priroda je guljena, raspodela bogatstva bila je najneravnomernija na svetu – retkima je išlo sve, mnogima ništa… I Brazil je zemlja sa ožiljkom – od kolonijalizma i robovlasništva, od poretka ustanovljenog na otimanju i neobuzdanoj žudnji za brzim bogaćenjem, od ekstremne nejednakosti…
Taj ožiljak stoji kao žig utisnut u tkivo vrelim metalom. Gde god da u Brazil uđete, ne možete da ga zaobiđete i izbegnete. A kada ga prvi put ugledate uživo, efekat nije kao prst u oko, nego kao pesnica u glavu, bar kod nekoga, poput mene, ko je odrastao u društvu koje egalitarnost ipak nije slavilo samo deklarativno.
Po sletanju u Guaruljos, nekada grad za sebe, a sada deo velikog Sao Paula, bukvalno prvi prizor koji ugledate kroz prozor aviona je favela. Čim u novu realnost kročite, suočićete se i sa kontrastom između dva sveta – neboderi idu nebu pod oblake; prizemljuše prikovane za zemlju. Ti svetovi su toliko blizu da izgleda kao da jedan iz drugog izviru i jedan u drugi uviru. A paralelni su.
Utopijski Brazil, koji sam stvarao godinama, izgledao je mnogo lepše nego ovaj stvarni. Sad sam bio tu. Nije bilo odstupanja.
U Tužnim tropima Kloda Levi Strosa pronašao sam svoju dijagnozu:
Putovanja, čarobni kovčeg pun divnih nada i snova, nikad vam više neće izručiti svoje neokrnjeno blago. Jedna pomahnitala civilizacija, koja se odveć brzo umnožava, zauvek je uništila morske tišine. Miris tropa i svežinu živih bića zagadilo je neko vrenje sumnjivih zadaha, koje umrtvljuje naše želje i tera nas da sakupljamo plesnive uspomene. Ova velika zapadna civilizacija uspela je da proizvede čuda u kojima uživamo, ali je njihova cena visoka. Kao svoje najslavnije delo, stub na kojem se uzdižu građevine nečuvene složenosti, zapadnjački red i harmonija iziskuju uništenje ogromne mase zloćudnih uzgrednih proizvoda koji zagađuju zemlju. Putovanja nam danas, pre svega, pokazuju naše smeće bačeno u lice čovečanstva. (Klod Levi Stros Tužni tropi, str. 33)
Atlantska prašuma, koja je pokrivala skoro čitav prostor današnje države Sao Paulo, oguljena je. Uprkos tome što prostranstvo zemlje izgleda kao beskonačno, zemlja kao da je uzduž i popreko ograđena, pregrađena, zagrađena. Ograde, bodljikave žice, žice sa strujom, visoki zidovi nalaze se svuda u gradovima, uz puteve, na moru, u selima. Neograđeni javni prostori su kao minijaturne oaze. Kao rezervati. Nikako nisam mogao da se otmem utisku da gledam sliku Dorijana Greja… Gledam Brazil, vidim Evropu…
Category: Na putu, Naše priče