Naše priče

Bečka “Eis” priča: U tuđini život živim, od arbajta leđa krivim…

Umesto predgovora
Od kako sam se preselila u Beč, četiri leta zaredom sam provela prodajući sladoled. Posao kod gazda Zokija sam našla ”preko” Jovane, slučajnog poznanstva iz autobusa Feniks GiZ (GiZ = Goran i Zoran, vlasnici autobuske linije koja svakodnevno saobraća na relaciji Beograd-Beč), koje je kasnije preraslo u prijateljstvo.
423

Zokijev salon sladoleda je na Šafbergu, brdu nadomak Beča sa koga se pruža divan pogled na grad. Nadomak salona nalazi se veliki park i još veći bazen, čiji su nam kupači činili dobar deo mušterija. Do posla mi bilo potrebno preko sat vremena ali su mi društvo, osim knjiga, pravili i naši vozači autobusa koji bi se uvek radovali da sa nekim popričaju na ”našem”. Ponekad bi nam udelili i koju ”negro” bombonu, ”za slučaj da smo se zaželele kuće”.

salon-sladoleda

Lepeza mušterija željnih sladoleda bila je široka, od imućnih i nešto manje imućnih Austrijanaca koji su živeli u kraju, preko dece koja bi dolazila na sladoled posle bazena, do migranata raznoraznih profila iz svih mogućih zemalja. Salon sladoleda je stajao kao neki manji epi-centar dok su se oko njega smenjivale mušterije. Pored robno-novčane razmene sladoled za pare, razmenjivale su se i priče i iskustva. Dođu da se zaslade i rashlade, ne sluteći da nas usput i nasmeju kao i nauče po koju važnu zivotnu lekciju i time učine da se osećamo manje usamljenim u sopstvenom migrantskom iskustvu u Beču. Mnoge od razgovora i priča su pale u zaborav ali najzanimljivije od njih su, poput usmene tradicije ”sa kolena na koleno”, ostale da se prepričavaju.

Glavni akteri:
Jovana, diplomirani psiholog i moj dugogodišnji saputnik (sapatnik) na putu ”od trnja do zvezda” u Beču, poznatija kao ”Jova”,
Senka, diplomirani filolog & antropolog u nastajanju, u narodu poznatija kao ”Sladoledži-Sendži”.
Brojne verne mušterije i sladoledoljupci, mahom sa prostora bivše Juge.
salon-sladoleda1

Čin 1: Ču dobijem kuglu pizdaća
Napolju je oko četrdesetak stepeni. Pravi “badetag” ili “dan za kupanje”, kako bi to precizno definisali Austrijanci, pošto svaki dan ovde kao da mora da ima neku svrhu. Ovako topli dani su za ”kupanje”. Moja draga koleginica Jovana i ja smo tog dana prodale tonu sladoleda preplanulim mušterijama koje su se uglavnom vraćale sa bazena. Temperaturu do tačke usijanja u salonu dovode i svi aparati koji hlade sladoled ali nas greju – vitrine, zamrzivači, mašina za kafu i kuvalo za hot-dog. Pravi toplotni udar.

– Ja Ču da dobijem… (dramska pauza) jednu erdberu i jednu citronu, govori mi na ”našem” ispred vitrine prepune sladoleda i smeška se.
DobiČes jednu erdberu i jednu citronu jedino ako platiš dva evra, pomislim u sebi i sa smeškom mu pružam kornet sa dve kugle – jagoda i limun.
– A mojoj ženi Češ dati jednu kuglu pizdaća.
– Naravno, odgovaram i zahvatam kuglu pistaća, nadajući se da sam ispravno razumela želje mušterije.
– Je li, mala, imaš zapaljenje?, dodaje ”žena” .
Pošto sam nedelju dana ranije stvarno preležala zapaljenje pluća, mislim se kako zna da sam bolovala; prvi put u životu je vidim.
– Pa, ne više, bolje mi je, hvala…”, počnem da zamuckujem.
– Ma mala, pitam te da li imaš upaljač, pošto vidim da prodajete i cigare.

Tog dana, sećam se, Jova i ja smo zaradile dobru dnevnicu kao i upalu žila na desnoj ruci. Sudeći po dnevnom pazaru, u vitrinu sa sladoledom smo ”zaronile” vise od 2000 puta. Oko osam uveče smo zavrsile sa ”arbajtom” i umazane sladoledom od čokolade i borovnice (čije se fleke ne skidaju sa garderobe, provereno!), i opijene vrelinom smo se zaputile u ”našu” kafanu na zasluženo pivo.

Čin 2: A za majstore – gusar i citroen
Ujutru bi uglavnom dolazili ”naši” ljudi, radnici na građevini, u srpsko-austrijskom slengu poznatiji kao „bauštelci“, koji bi tokom leta izvodili radove na nekim od pompeznih vila u kraju. Za vreme pauze kod nas su svraćali na kafu ili pivo, ređe na sladoled.

Kamioni sa velikom logom firme bi se parkirali ispred salona i iz njih bi izlazili radnici u radničkim odelima. Kao da su uvek imali jednog ”vođu” tj. nekoga ko najbolje govori nemački, za slučaj da mora da se naruči na nemačkom. Kad se po kraju pročulo da smo Jovana i ja iz Srbije, nije više bilo potrebe da se naručuje na stranom jeziku, pa se konverzacija mahom odvijala na našem maternjem.

Čujem kamion koji se parkira ispred salona. Vrata kamiona se otvaraju i iz njega dopire dobro poznata melodija hita ”Neću neću dijamante” sa nešto izmenjenim tekstom: ”Arbajt, arbajt, samo arbajt, do penzije možeš skapat. Ko ne radi mora bježat, jer kod Švabe nema ležat…” U opisu pesme na jutjubu stoji ”komična pjesma”. Komična ili ne, velikim delom je istinita.

– Nama dva Gusara“, izgovara stariji od dvojice koja su upravo ušla u salon.
Hoće dva piva Gösser, koje je naziv dobilo po srednjovekovnom austrijskom zamku Göss, gde se i proizvodi. Pa kada i mi kažemo dva Jelena, dva Lava, zašto ne bi bila i dva Gusara, pomislim.
genussundgaudi
– Ovaj mali je nov, naš, tek došao“, nastavlja priču. – Ja sam mu odmah rek‘o: Mali, ovde ti je preko trnja do zvezda. Prvo počnes na baušteli a posle možes i da završiš kao auto-mehaničar. Jer, ko zna zna, ko ne zna radi na baušteli.
– Ma, super je meni na baušteli“, javlja se „mali“. – Ne moram više da idem u teretanu, celog dana pijem pivo, pocrnim na suncu i pritom još i kapne neki ojro.
– Ma, sad si mlad i u punoj snazi, videćeš kad te godine budu stigle, drugu ćes pesmu pevati, odgovara stariji od dvojice, po čijem licu bi se reklo da ima oko pedesetak godina.
– Nego, daj mu neki sladoled, govori Jovani. – Šta ćeš?
Onda, ni ne sačekavši odgovor, dodaje:
– Daj mu jedan citroen.

Čin 3: Zar nekome može da smeta miris ćevapa?
pletenica-1

Uveče bi uglavnom u baštu, nakon završene radne smene, zaseli spasioci sa obližnjeg bazena, ili kako bismo ih mi zvale „čuvari plaže“. Uz pivo su prepričavali radni dan. Među njima je bilo Austrijanaca, Poljaka, Turaka, poneki Portugalac i naravno naših. U salon bi najčešće poslali tog ”našeg” izaslanika među njima, koji bi naručio pivo za sve. Kako je posao predveče jenjavao, i mi bismo imale vremena da sa njima proćaskamo.

– Žale se komšije što roštiljam na terasi, požalio nam se jedne takve večeri spasilac poreklom iz Milutovca. – Pa kome može smeta miris ćevapa? Kad odem u penziju Austrija me više videti neće. Još dve godine i aufiderzen. Sad dole u Milutovcu dižem još jedan sprat, za sina i snaju, da imaju ako požele i oni da se vrate. E onda ću u svojoj avliji da roštiljam do mile volje – ćevape, piletinu zgemize…” (sa povrćem, jedan od kreativnih načina da se nemačka reč za povrće gemüse ”pobalkani”).
– Ma, šta ti fali ovde, Beč je Balkan! Vidiš, ne moraš čak ni nemački da savladaš, samo se krećeš u našim krugovima i to je to. A roštilj možeš i da jedeš i u našim kafanama ovde. Malo li ih je – Balkan Ekspres, La koliba, Zov Homolja…, dobacuje sa drugog stola Mikica, vozač autobusa koji je upravo završio smenu i svratio na pivo.
– Ih, pa nije to isto!, odgovara.

Umesto epiloga: Ima li “nazad”, ima li “dalje”?
Neke mušterije su, iz nekog razloga, volele da se igraju igre „čik pogodi koje su nacionalnosti prodavačice sladoleda.“ Većina bi po logici italijanski sladoled pa italijanska i prodavačica pitali da li smo iz Italije ili bi jednostavno naručili sladoled na italijanskom. Tako sam i naučila da se jagoda na italijanskom kaže „fragola“. Onima koji su znali gazda-Zokija nije bilo teško da pretpostave da smo i mi sa Balkana.
– Ma, mora da si i ti naša!, samouvereno govore dva Bosanca dok čekaju da zahvatim sladoled.
– Naša, naša, nego šta!?, odgovaram uz smešak dok im pružam kornet, osećajući kako se u takvim trenucima granice Balkana polako brišu.
150717_EM_IceCreamDay
Što bi reper Dobermann rekao ”Ajmo ruke gore za sve Balkance u Beču”. Zato, ajmo ruke gore za naše u Beču. Jer, ima nas ovde.

Dok mušterije lagano odlaze, razmišljam o njima, o nama, o Austrijancima, o nemogućnosti svoje generacije da se poistovetimo sa pripadnicima kulture iz koje dolazimo, ali i nemogućnosti da se integrišemo u austrijsko društvo. I čija je to krivica, naša ili njihova? Kao da smo u toj potrazi za nekim boljim životom, boljim obrazovanjem, boljim poslom prodali veru za večeru ne sluteći da smo samim tim dobrovoljno pristupili redu ”nesvrstanih” u Austriji. U potrazi za tim ”boljim”.

Razmišljam i o tom snu većine naših ovde da se jednog dana vrate u zavičaj. Ta misao me vraća pet godina unazad, kada sam se sa par torbi ukrcala u Fenix GiZ i slučajno sela na sedište pored Jove. Tokom prve godine sam gotovo svake noći sanjala Beograd, u snovima ponovo proživljavala svoje studentske dane, šetala ulicama svog rodnog grada Trstenika. Vremenom su ti snovi postali ređi. Sanjam ja i dalje, samo neke druge snove.

Razmišljam i o tome da li tog povratka uopšte ima. Da li je povratak opcija kada čovek ni sam ne zna čemu se vraća? I kako ostati negde gde nikada nećemo biti potpuno prihvaćeni? A možda i mi, po sistemu daš nekome prst a on hoće celu ruku, želimo previše? I ako se nekuda mora ići, kuda? Nazad? Dalje?  Ima li “nazad”, ima li “dalje”? “Nächster Ausländer, bitte!“ kako nas u pojedinim državnim ustanovama ovde preko razglasa prozivaju mi i dalje odzvanja u glavi, dok obavezna lektira za srednju školu „Stranac“ Albera Kamija poprima jedno novo značenje. „Sledeći stranac, molim!“

P. S. Posebnu zahvalnost upućujem Jovani sa kojom sam delila radne i manje radne dane na sladoledu i sa kojom sam uz kaficu ili par ”Gusara” u “našoj” kafani prepričavala ove događaje i time ih spasavale od zaborava.

Senka Pulić

Category: Naše priče, Transkultura, U prvom licu
Tags: , , , , , ,
Author: