In the first person

Nevena “Sad Stižem”: Bilo jednom u Amsterdamu…

Amsterdam, leto dve hiljade i neke. Popularna kafana sa terasom od tridesetak stolova i dva kelnera i još par na šanku. Tu sam provela letnji raspust. Trebalo je zaraditi bar za deo finansijke konstrukcije “za prikaz” u policiji za produženje vize.

Lepo, sunčano jutro, Leidseplein tek opran, Amsterdam se budi, muzički dan kreće uz Rage against the machine.  Na terasu dolaze prvi gosti. Čujem ih, pričaju na “našem”.

–          Vid´ što sam nabacio ´šuljcu, prva liga.

Bacam oko na svilenkastu “šuljcu” punu zmajeva u ludim bojama. Baš je kul, nema šta.

–          Ja ću jedan kofi ferkiiird, a za njega jedan čiiiivas.

Malo kasnije ću saznati da su “gospoda” – Edin, mršavi lik u srednjim pedesetim, uvek u odelu, šimikama i dendi “šuljcama” i njegov “ortak” Miodrag, trokrilni orman iz okoline Sokolca.

Puno godina kasnije upoznaću spletom okolnosti u Frankfurtu čoveka koji bi mogao da bude Edinov brat blizanac – Kosovar koji je držao neki bordel odmah pored železničke stanice.

Odlazim do šanka gde je, kad sam imala sreće, radila Brazilka Vanesa, a kad nisam imala sreće jedan moj ”zema”. Sreća se sastojala u tome da je Brazilka bila opušten lik i da mi je uvek davala da popijem šta hoću i to mi naravno, kao fellow kamaradi, nije naplaćivala. Ona je bila profi kelnerica, jedina “starija” od nas, i jedina koja nije bila student.

“Srbin” je brižljivo zapisivao svaku vodu ili kafu koju bih u toku radnog dana ispila i na kraju smene mi je to uredno naplaćivao, tj. oduzimao od mog crnoradničkog “sledovanja”.

Bilo je ipak mučnije gledati ga kako se večno ulizuje šefu, koji je, pored svih mana, negde bio i najviše fer od cele te ekipe. Zgodni Middle East baja iz ko zna koje priče, Harley Davidson fan.

Jednom prilikom, za sto na terasi zaseo je neki naporni lik koji me je sve vreme smarao, tražio broj telefona i častio me primitivnim komentarima.

Ignorisala sam ga, a onda sam otišla kod “šefa”. Nije prošlo ni tri minuta, smarač je izleteo napolje  i to u takvom stilu da mislim da mu više nije ni na pamet palo da se tu ikada ponovo pojavi.

–          “Kad te dave slobodno mi reci”.

doesntyourworkgetyoudownits_ok_beatsthehelloutofwaitressing Ovakvi ili slični ispadi su se “samo” povremeno dešavali. Ako se izuzme poneka tuča kao i ‘posebni’ likovi, svih boja i nacija, koji u kafanu odlaze jer im je to jedino mesto gde mogu nekoga da maltetiraju i tako se osete važnijima, “klijenti” su, uglavnom, bili dobronamerni, i slušali su dobru “žestoku” muziku slemujući glavama za šankom.

U to vreme radila je tu i Ivona, lepa, mlada Makedonka, žena čeličnog stomaka. Jedne večeri neko je ispovraćao ceo wc i prilaz istom. Ona je otišla i sve u japankama za pet minuta očistila krpom pod bez problema.

Smrad je ipak ostao, i danima se mešao sa mirisima alkohola, dima i podrumskim isparenjima. Tu aromu, specifičnu i posebno jaku ujutru, kada se tek odškrinu vrata do tad zatvorene kafane, dobro znam da prepoznam i uvek u meni budi raznolika sećanja.

Vraćam se do šaljivog “gospodina” sa Kofi ferkirdom.

Tri šećera hoću ja, neću jedan neću dva

Tri šećera hoću ja, neću jedan neću dva

–          Ijaooo, pa ti mora da si nova, jebem ti sunce, da znaš, ja uvek pijem Kofi ferkirddd sa tri šećera!

–            Da zapamtiš, ja uvek pijem dupli čiiiiiivas s´ dva leda” dodaje drugi druškan.

–          “Aha”. Ostajem bez komentara, trudim se da ne umrem od smeha… i vraćam se unutra…

 

 

 

Za par minuta ponovo prilazim njihovom stolu sa narudžbinom koju ću verovatno pamtiti za “svagda”. Isporučujem šećerni dodatak i dupli čivas s´dva leda.

–          E, to je to, bravo!! A baš bi mogla malo i da se nasmješiš, baš s´ ljepa kad se nasmješiš”

Edina i Miodraga sam od tada sretala skoro svaki dan. Uvek “elegantni” na svoj način, pravi šarmeri, razgovarali su uglavnom o valjanju neke robe. Sa “pičkama” su bili posebno šaljivi, a iživljavali su se na isprepadanom Turčinu “bez papira” koji je radio najgrđi posao u kafani. Od 4 – 10 svako jutro je čistio šta je ostajalo iza burnih noći i teglio sve što se tegliti moralo.

Edin je dolazio samo preko dana na “Kofi ferkiiird – šerbet”  ali Mija je voleo da navrati i noću, sa društvom.

Mesto je u večernjim satima postajalo prava ludnica. U gomili širokovratnih hevi-metalaca koji su svoje harlije parkirali odmah pored, jedne večeri prilazi mi Mija, sve sa duplim čivasom s´dva leda u ruci.

–          Jel ti tu onaj tvoj?

Mislio je na mog tadašnjeg “dečka”, Španca.

–          Nije, doneo mi je večeru, a onda je otišao.

–          A gde njega nađe pored svih naših ljepih momaka?

–          Ovo je Amro, pravi momak, naš. Nastavlja on i predstavlja mi momka “po preporuci”.

–          Zdravo, ja sam Amro, iz Banja Luke….

–          Zdravo Amro, šta ima?

Velika gužva i hektolitri piva za raznos sprečili su me da se zbližim sa mojim nesudjenim ljepim momkom, mada su me njegovi osmesi razgaljivali tokom cele noći.

 

 

Category: In the first person, Na putu, Naše priče, Transkultura, U prvom licu, Uncategorized
Tags: , , , , , , ,
Author: