Prvi susret sa Pitiom: Kafenisanje pri vrhu globusa
Umesto sarme i pečenja, o božićnim i novogodišnjim praznicima ovaj put sam gustirao malo drugačije đakonije – pečenje od irvasa, losa, haringe…i pitepalt, knedle punjene usoljenim svinjskim mesom zahvaljujući kojima Pitio (Piteå), gradić od četrdesetak hiljada stanovnika na obali Baltičkog mora i na domak polarnog kruga, uživa sličnu slavu kao što Leskovac uživa zahvaljujući mućkalici.
Pitepalt je jaka hrana, iz doba kada se radilo u polju ili u šumi i kada se nije imalo. Danas je, uz jak naglasak, sastavni deo lokalnog identiteta, onog koji ni globalizacija ne uspeva da poravna. Lokalni dijalekat, ipak, polako ali sigurno nestaje.
Iako je na geografskoj karti vrlo blizu ”kraja” sveta, do oblasti Norboten, čiji su najveći centri gradovi Lulio i Pitio – iz Stokholma se stiže relativno jednostavno. Mada, može da potraje: avionom se stiže za sat, kolima je potrebno 9-10 sati, vozom čitavih 13. A kad se jednom ”popnete” gore, skoro na vrh globusa, dole, prema jugu, možete da se spuštate sankama. Sve je nizbrdica.
Pošto Pitio nema aerodrom, leteli smo do susednog Šleftija, koji je na sat vremena kolima, ali pripada drugoj ”županiji”. Tu sa porodicom živi brat moje devojke, pa je ”bilateralni susret” ugovoren još nekoliko meseci ranije, kada je putovanje još bilo u početnoj fazi planiranja.
Iz velikog aviona silazimo u malu aerodromsku zgradu. Nema ni pola pet, napolju je mrkli mrak. Svuda unaokolo beli se sneg. Kako automobili jedan po jedan odlaze sa parkinga i otvaraju vidik, postaje jasno da je aerodrom praktično u sred šume. Svetla grada se ne naziru. Zima ne štipa prema očekivanjima. Psihološki sam se pripremio na -25, a nema ni -5. Da li je i to posledica globalnog zagrevanja? Ili je možda onaj gore hteo da me poštedi jer zna da sam zimogrožljiv?
Ukrcavamo se u autobus do grada. Ne kreće. ”Svakog časa treba da sleti još jedan avion, moramo da sačekamo i te putnike”, saopštava nam ljubazna šoferka, žilava teta od pedesetak leta. Samouverena je, kao da po putevima prekrivenim snegom i ledom može da vozi i vezanih očiju.
Šleftio izgleda kao začarani gradić sastavljen od Lego kockica. Na ulicama nema žive duše. More je zaleđeno. Praznična svetla obasjavaju kamerni ambijent. Nedelja pred Božić.
Šoferka telefonira. Neće moći da nas odveze do naše stanice. Uskoro sleće još jedan avion i mora da žuri nazad na aerodrom. Javila je, međutim, kolegi da nas pokupi. Nismo čekali ni dva minuta, a gradski autobus je već bio tu. Prazan, samo za nas dvoje. Majstor nas pita dokle idemo. Zna koji je kraj, ne zna tačno ulicu. Nije šofer, već dispečer; seo je u autobus da bi rešio ”vanrednu situaciju”. Doveo nas je skoro do pred vrata.
Ni mi nismo tačno znali koji je broj kuće. Nije bio problem. Što zbog manjka svetlosti, što zbog duboko interiorizovanih luteranskih načela, tek malo ko ima raširene zavese. Kroz maltene svaki prozor može da se prati ”direktan prenos”. Prepoznajemo naš program. Ulazimo unutra i izuvamo se. Ni u jednu kuću se ne ulazi u cipelama.
Od Šleftija do Pitija vozimo se kroz noć. Širok i dobar auto-put, farovi bacaju svetla daleko. Nigde ni kučeta ni mačeta. Samo sneg i drveće. Da, u šumi ima životinja – irvasa, medveda, vukova… Kada bismo se odaljili od obale i krenuli ka unutrašnjosti, verovatno bismo na nekom sporednom putu naišli na Laponce – iliti, politički korektno, pripadnike naroda Sami – i na njihove irvase. Oni se spuštaju ka obali kad je u planinama veliki sneg.
Pitio i dan danas živi od drveća. Dimnjak fabrike papira ne prestaje da se puši ni praznikom. ”To je miris novca”, kaže mi Roger, starosedelac, aludirajući na vonj ”prerade papira” koji s vremena na vreme zapahne čitav kraj.
Iako su Beograd i Pitio u istoj vremenskoj zoni, narednih dana intenzivno zevam, nezavisno od dužine sna. Dan je kratak – sunce nije pošteno ni izašlo, a već zalazi. Već oko 14.30 spušta se gust mrak. Kafa je jedna od zamena za sunčevu svetlost. Skuva se ”na veliko”, ”spakuje” se u termos i onda se dosipa. Imam osećaj da meni, nenaviknutom na polarne prirodne fenomene, ne bi pomoglo ni kada bi kofein u organizam unosio intravenozno. Tako bih rado pao hibernaciju i probudio se kad dođe proleće.
Ali, nema spavanja! Život ide uobičajnim ritmom, kao da je dan stvarno dan. Doručak u osam, ručak u podne, večera u šest. Prazničnim danima, naravno, i taj red vožnje je fleksibilniji. Temperaturni minus je, međutim, konstanta mesecima. Kratka obdanica takođe. Ali to je prosto tako – prirodno stanje – i o tome skoro da se i ne priča. Zimi je mračno, ali je zato leti dugačak dan i to, kažu, deluje kao energetska kapsula. Aktivan si i sa minimumom sna.
Iz Beograda mi stižu vesti kako je u gradu opšti haos zbog snega i leda. Ovde su sneg i led od jeseni do proleća, a izgleda kao da sve funkcioniše. “Da ne funkcioniše, ne bi bilo života…”, kaže Anna. Razmišljam kako mi u našim krajevima često zaboravljamo na blagodeti mesta na kojem su se nekad davno parkirali naši preci. Ponašamo se kao da nam je sve to bogom dano i olako traćimo bogatstvo koga najčešće nismo ni svesni.
Nikada ranije nisam bio negde gde je život u tolikoj meri uslovljen čudnim ćudima prirode i gde su ljudi sa prirodom toliko saživljeni. Gde se uživa u slikama ”zimske idile”, škripanju snega, pucketanju leda. Gde se poštuje zima sa kojom nema šale. I gde se uprkos ”radikalnoj” klimi uselio udoban život. Zahvaljujući i tehnološkom napretku, ali pre svega zahvaljujući razvijenoj svesti, dobroj organizaciji i solidarnosti.
Prvog dana posle Božića na naslovnoj strani lokalnih novina je priča o radniku koji je ostao bez posla dok je bio na bolovanju. Tražim da mi prevedu tekst. ”To tako ne sme”, glasi naravoučenije. Švedski sever brani tekovine svoje socijaldemokratije. To se osvajalo generacijama i ne prepušta se tek tako, bez borbe. Iako je pritisak sve jači.
Za ljude sa severa Švedske važi kako su suzdržani u ispoljavanju emocija, kako ne vole da dele pohvale i komplimente da ne bi tako ”pokvarili” onoga koji je pohvale možda zaslužio. U tome verovatno ima istine pošto to i sami za sebe govore. Porodične situacije – posete, kafe i čajevi, (praznični) ručkovi – izgledaju, međutim, veoma slično balkanskim ili post-jugoslovenskim. Samo što se verovatno jede manje masna hrana, što se mnogo manje priča o politici i što se nigde, ali baš nigde u zatvorenom prostoru (bilo da je javni ili privatni) ne puši.
Ne znam kako bi sve bilo da sam kojim slučajem u te krajeve stigao sam, ali sa Annom kraj sebe nisam se osećao kao stranac. Mada, ne mogu baš ni da kažem da sam se u tom snežnom i ledenom ambijentu osećao kao svoj na svome.
Category: Na putu, Naše priče, Po nordijski