Balašević…
Iako godine protrčavaju ko lude, nismo ipak još toliko matori da se baš svaki dan ogledamo u životima onih koji su nam bili bliski, važni i dragoceni.
Ili jesmo? Šta sve preko nas nije prešlo…
Matori ili ne, bliski, dragi i dragoceni odlaze nam, kao na traci, pre vremena i na prečac.
Hteli – ne hteli, premotavamo film; ubrzavamo, usporavamo, zaustavljamo…
Svašta nahrupi…
Što se mene tiče, nema velike filozofije – devedesete su “određujuće”. I tu uvek prva – devedesetprva.
Toliki životi su tad prepolovljeni ko sekirom na panju.
Rat žigoše doživotno, čak i kad ne proburazi skroz, kad “samo okrzne”…
Ko je tad bio protiv rata, bio je moj – prijatelj i brat najrođeniji – ma ko bio.
Balašević nije bio makar ko.
Kad bolje razmislim, nema nikog drugog od tih tada najvećih ko se tako isprsio kad je bilo najtvrđe; ko je bio i ostao “tu”, i odlazio “tamo”, kad svi junaci nikom ponikoše; ko se spuštenog garda, svesno, isturio u otvorenu metu.
Bilo kad i bilo gde, “estradi” je po definiciji najudobnije je uz skute vlasti i tamo gde kaplje kinta.
Kad dođe doba da se turi glava u pesak i da “svako samo radi svoj posao”, estradno je da se titraju jajca i ližu guzice; da se pliva niz maticu, duva u istu tikvu “sa onima s kojima treba” i zapeva u horovima pileće pameti…
“Nelogično” je kad neko iz “muzikantske branše” pliva uzvodno, u susret bujici i uprkos bujici.
Zato je, bar za mene, Balaševićeva veličina pre svega – ljudska.
Može neko njegove pesme da smatra sladunjavim, patetičnim, kakvim god, taj “patetični” Balašević je imao muda da ne podilazi bednom i odvratnom nacionalizmu (kao takvom) i zločinačkom imbecilizmu.
I da bude svoj, takav kakav je.
Ličnim primerom je “propovedao” da ljudsko ide pre nacionalnog.
Taj “svirac” i “muzikant” otvorio je mogućnost jednog drugačijeg poimanja nacionalnog; nacionalnog koje polazi od ljudskog i ljudskosti.
Nisu to uradile ni “mudre glave” akademske, ni armije medijskih (& drugih) seratorara, ni ovlašćeni propovednici morala. Nisu mogli, jer do te spoznaje nikad nisu ni došli.
Ljudsko(st) pre nacionalnog – to je bio i ostao jeretički koncept, čak i u mekšim sredinama koje su izašle iz paleolita.
Balašević je svoju “jeretičnost” plaćao do poslednjeg dana. Njegovi “gresi” bili su neoprostivi.
Peca Popović reče kako je on bio naš Dilan; mene Balaševićev anti-ratni stav, “nesposobnost” da drži jezik za zubima i “samo radi svoj posao”, kao i posledice koje je trpeo, podsećaju na Lenona (iz doba Vijetnamskog rata).
“Svircu” i “muzikantu” nije u opisu posla, a nije ni obaveza, da bude moralni kompas za svoju publiku i savremenike.
Ali, eto…
Jedno od mojih najranijih sećanja na Balaševića je tv-emisija (možda beše Obraz uz obraz ili tako nešto) u kojoj je Mati Parlovu otpevao “U levicu te ljubim”.
I Mate Parlov mi isto sad dolazi na pamet, ono njegovo: “Kako ja mogu biti nacionalist, ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svugdje prihvatali kao svoga, bijeli i crni, svejedno…”
“Javlja mi se” i Vudi Alen, ono što kaže u filmu “Celebrity” – mnogo toga o jednom društvu možeš da kažeš na osnovu toga koga uzdiže u “selebritije” (parafraziram po sećanju). Kad sad gledam tv-snimke iz sedamdesetih I osamdesetih – Balaševića, Zdravka Čolića, “Sedmoricu mladih”, Kemala Montena…, ne pitam se više kako je od toga postalo “ovo” što smo sad; pitam se da li “ovo” što smo sad ima bilo kakve veze sa onim što smo nekad bili.
Balašević je bio spona sa “prethodnim životom”, živi dokaz da nismo sve to samo sanjali.
Od
juče te spone više nema.
Što kaže Peca Popović “nismo
još svesni šta smo izgubili”.
Plašim se da mi nismo bili svesni ni šta smo imali.
Category: Naše priče