Ima nas svuda, nema nas nigde
Ljudi su se od vajkada pomerali. Nekad milom, nekad silom. Napuštali su jedna “ognjišta” pronalazili neka nova. Istorija sveta je, pored ostalog, i istorija takvih pomeranja.
Naša priča je deo svetske priče. Tako su naši preci došli na Balkan; tako su se njihovi potomci kasnije s Balkana rasipali u raznim pravcima. Kako vreme prolazi, menjaju se i ”tamo” i ”ovde”. Panta rei…
Bili ”tamo” ili ”ovde”, tu smo di smo. Ima nas svuda. Nema nas nigde. Podeljeni smo uzduž i popreko. Posvađani smo sa neznanim i znanim. Podozrivi smo i prema “tuđima” i prema “svojima”. Veliki smo, najveći… I curimo kao peščani sat.
”Tamo” i ”ovde”, takvi kakvi smo, pripadamo srećnijem delu čovecanstva. Mnogo je, premnogo, nesrećnika kojima je čak i naša sreća nedostižna. Mnogima će proleće demokratije tek osvanuti…
Nismo svesni svoje sreće. Kao sto nismo svesni ni bogatstva što nam je bogom dano. Zato ga tako i traćimo kao alajbegovu slamu. Ono što su stvarali naši roditelji, njihovi roditelji, i generacije pre njih, razvalili smo i raskrčmili zarad svetle budućnosti. Zarad suverenosti, demokratije i slobode u kojima sada uživamo.
Bili ”tamo” ili ”ovde”, mi smo uvek u centru našeg univerzuma. Zemlja se, ipak, još ne okreće oko nas. Samo što nije počela. Nema šta, posebni smo. Kao što su posebni i svi ostali. Svako je poseban na svoj način. Čega se pametan stidi, time se budala ponosi. I obrnuto.
To, što svoje iskustvo mistifukujemo, mistifikaciju mitologizujemo, pa kroz te mitove posmatramo i tumačimo svet, nije neka naša specijalnost. Tako smo naučili od ”modernijih” i ”naprednijih” kad je ta lekcija bila u školskom programu.
Problem je što je taj školski program zastareo. Stari ”pogonski mitovi” su se istrošili, a nove nema ko da nam “izmisli”. U stvari ima, ali su rasterani ili proglašeni za neprijatelje i izdajnike. U svakom slučaju, mašina šlajfuje. A šlajfujući u mestu, tonemo sve dublje. Gladujemo, kao Buridanov magarac.
Uživljavamo se u stereotipe koje su o nama stvarali oni koji nam stvarno rade o glavi. Što je najgore, jedino to nam i ide od ruke.
Pričamo istim jezikom, ali jedni druge niti slušamo, niti čujemo. Svi se dernjaju u isti glas. U bližnjima ne vidimo bližne već konkurente i neprijatelje. U sveopštoj netrpeljivosti, dogovora nema, i ne može da ga bude, čak ni oko najosnovnijih stvari.
Ne valjamo sami sebi, ne valjaju nam bližnji, ne valja nam niko. Teški smo drugima, najteži smo sebi.
Takva ”filozofija” daleko nas je dovela. Toliko daleko da postoji samo jedna stvar oko koje svi možemo da se složimo: Ako nastavimo ovako, ima da nas nema. ”Tamo” i ”ovde”.
Nastavljamo, ipak. Ko nas može i sme da zaustavi? Približavamo se ciljnoj ravnini. Hoćemo li pobediti? Sebe? Ili druge?
Dok pametniji gledaju kako da i u doba sveopšte krize zadrže tlo pod nogama, mi smo dobrovoljno, iz zaleta, uskočili u živo blato. I sad se tu dzilitamo. Kao da nemamo drugih zemaljskih aspiracija. Ni pametnija posla.
Domovina se svela na Farmu i kuću Velikog brata. Psovanje i nemuštost proglasili smo za zvanični jezik, a budalasanje u mernu jedinicu ponašanja. Nepismenost je inaugurisana u zvanično pismo. Na zastavu su, kao grb, istaknute hulje i zločinci.
Čovek ne bira gde će biti rođen. Ne bira ni roditelje. To je nešto što mu je dato rođenjem. To je, što bi rekao Monteskje, slučajnost kojom se ne treba ni razmetati, ali koje se ne treba ni stideti. Jezik i kultura dolaze kasnije, ali i oni se najpre usvajaju u roditeljskoj kući.
Ako državu uporedimo sa roditeljskom kućom, mogli bismo da kažemo da smo svi mi sa prostora bivše Jugoslavije, bez obzira na post-yu državljanstvo i prebivalište, postali kao Ivica i Marica… U roditeljskoj kući je zla maćeha i ona, bili mi ”ovde” ili ”tamo”, pošto-poto hoće da nas se otarasi, da nas ostavi u šumi da se nikad ne vratimo. A pri tom je u šumi veštica, koja bi da nas strpa u kazan…
Sećate se kakav je kraj? Jednostavno je. Treba prevariti vešticu, uzeti joj dragulje, naći put do kuće i živeti srećno i veselo do kraja života. Zla maćeha će u međuvremenu da umre prirodnom smrću.
Ne verujete u bajke? Pa, ovo i nije bajka. Sve je živa istina. Viđeni smo za kazan i krajnje je vreme da se dozovemo pameti, ako nam je do života i do roditeljske kuće… ”Tamo” ili ”ovde”. Gde god…
Category: Naše priče, U prvom licu