Šoferske meditacije (1): Kuloviti tripovi
Ustajanje pre alarma.
San iskidan nervozom.
Doručak, kafa…pakovanje.
Zaostajemo za zacrtanim prolaznim vremenom.
Već.
Tati suze u očima.
Udaram na razbibrigu.
Kao da idem do pijace.
Kao da ne odlazim.
Kao da sam tu.
Sunce žeže.
Ulice prazne.
Grad se još izležava.
Taj «refleks» nije mu potpuno ubijen.
Mnogi drugi jesu.
Posle pet godina u Švedskoj priuštio sam sebi gušt da dođem u Beograd na proleće i deo leta.
Uživao sam, mislim, u svakom trenutku.
U jutrima, sumracima, noćima; u suncu, kiši…
U bliskosti sa bliskima.
Nigde ih nemam toliko.
Nigde sa neznancima tako brzo ne postajem blizak.
Jezik je čudo.
Jezik neposrednosti…
Preci su nam ga skovali za «epska» dela i «epska» osećanja.
Mi ga traćimo.
Na niskost, sitnež, budalaštine.
Jedino blago koje nam je preostalo rasipamo…kao pesak kroz prste.
Od kerebečenjea postali smo karikatura.
Obistinjena noćna mora Mitra Tarabića.
Da li se može nazad?
Iz bezdana antropološkog sunovrata?
Hodati opet na dve noge?
*
Može do sutra da se pametuje o pripadnosti.
Beskrajna tema.
Odlazi se pod «sunce tuđeg neba»; pod njim se pre ili kasnije zanjišti.
Odeš negde, završiš nigde.
Nisi ni tamo, ni vamo.
Već neko vreme tako se osećam.
Kao da sam nigde.
Odšrafio sam se.
Nisam se prišrafio.
I neću.
Mira Furlan negde reče kako je to prostor slobode.
Koji skupo košta.
Nisam Mira Furlan.
Plaćam cenu.
Udara po ušima.
Ista je za sve, nema “akcije”.
Ne znam samo šta ću sa slobodom.
Zastarela valuta.
Kao lira ili pezeta.
Ima samo numizmatičku vrednost.
Iz Beograda mi se ne da da odem.
Ovako, onako – to sam ja.
Beograd, plasim se, odlazi od sebe.
Isplovio je.
Ide niz vodu.
Ubrzava.
Primoran je da se podastire pred svakim paćenikom i bolesnikom.
Makroi imaju pune ruke posla.
Rade danonoćno, ne staju.
Sve za klijente.
Investicije i investitori nemaju alternativu.
Nikoga da uskoči.
«Gledaj svoja posla.»
Svako svoju guzicu.
Samo se prducka.
U zatvorenom.
Pa kandiše.
Na ustajalo, buđavo i kvarno.
Tranzicija je uspela.
Popušena je ispušena lula.
Grad je ostavljen na milost i nemilost.
Milosti nema.
I rak, poput svih ostalih, «samo radi svoj posao».
Rak gramzivosti, bezosećajnosti, odvratne malograđanštine.
«Najjači je, najjači..»
Metastaze su kulovite.
«Novi simboli».
Ispraćaju me.
Dok prelazim «Gazelu» ne mogu da ih ne vidim.
Điđa mi dolazi na pamet, razgovor u knjižari neki dan ranije.
On, slika i prilika «beogradskog duha», rezignirano kaže:
«Nemam više nikakav odnos prema ovom gradu».
Posle kratke stanke dodaje: «Ma, serem…»
Serem i ja…
I imam odnos prema Beogradu.
Tragično mi je šta mu se radi.
Mučna mi je tišina u kojoj to prolazi.
Češljanje uz tv-šaljivdžije.
Tišina, smejemo se.
Glavno da su svi doterani za izlazak.
Prestonica je to najluđeg provoda.
Nema više ko da kaže:
«Beograđani, ovaj grad nema nikoga drugoga sem vas.»
Može da priča ko šta hoće…
Ništa ne znači.
Prodato!
Za siću.
Sikter sad s privatnog vlasništva!
To je bio šesti oktobar.
Svanuo je, odavno.
Sa «Ušćem» na Ušću.
Sa golf-terenima na Adi.
Sa pekarom u bioskopu «Jadran».
Sa «Velikim bratom» na B92.
Sa Alijevim na Tašu…
Bedna pohlepa zasađena pod firmom «evropejstva» i «demokratije».
Stigli su plodovi.
Bogato je rodilo.
To je blagostanje koje se oseća na svakom koraku.
Category: Naše priče