O azilantima u Švedskoj…i negde drugde
Nedavno, kad je priča o proganjanju azilanata u Srbiji bila na vrhuncu, na svom fejsbuk profilu postavio sam tekst mog drugara Borisa Drenče “Dobrodošli u zemlju mržnje i rasizma” (http://blog.b92.net/text/23354/Dobrodosli-u-zemlju-mrznje-i-rasizma/). Bilo je i drugih tekstova na istu temu, ali Borisu je očigledno prekipelo – bio je kratak, jasan, veoma direktan…
Zato sam bez mnogo razmišljanja kliknuo “share”. “Što je mnogo, mnogo je”, mislio sam u sebi, potpuno saglasan sa Borisovom sugestijom da je krajnje vreme došlo za gledanje u ogledalo. Pa, ja to govorim godinama već…
Narednog dana, pored “lajkova” uz dotični link na mojoj strani, osvanuli su i komentari, pa se razvila i interesantna diskusija koja mi je ”otvorila oči”. Pokazalo se, naime, da su ljudi, uprkos svemu, još uvek osetljivi na «prozivke» za rasizam. Pokazalo se takođe i da argumentacija i dalje neretko ide po principu: «Šta se ti javljaš, kako je to kod vas?»
Tako sam došao u situaciju da objašnjavam kako je «ovo» i «ono» u Švedskoj. I komentar po komentar – spontano se nađoh u ulozi «terdžumana», ne toliko prevodioca, koliko «tumača». Ovo što sledi samo su neke teme koje su potegnute…
Azilanti i izbeglice u Švedskoj
Posle talasa ”gastarbajterskog” useljavanja koji je svoj vrhunac imao šezdesetih i sedamdesetih, Švedska je svoju useljeničku politiku zasnivala i zasniva prevashodno na prihvatanju izbeglica i azilanata i po tome je veoma specifična u evropskim, pa i svetskim okvirima.
Tako su došle hiljada Čileanaca koji su bežali od Pinočeovog režima, Iranaca koji su bežali od Homenija; tako su došli Somalijci, Etiopljani, Sirijci, Kurdi… Početkom devedesetih u Švedsku je samo iz Bosne i Hercegovine stiglo osamdesetak hiljada ljudi. Kad su SAD krenule da šire demokratiju i ljudska prava po Avganistanu i Iraku, Švedska, koja ima devet miliona stanovnika, primila je više nesrećnika iz tih zemalja nego SAD.
Šta je ”prava” Švedska i ko su ”pravi” Šveđani…
Jedna od posledica takve useljeničke politike jeste da danas u Švedskoj ima oko 15 posto populacije koja nije švedskog porekla, što će reći – oko milion ljudi u zemlji čija je populacija devet miliona. Samo onih poreklom iz bivše Jugoslavije ima preko 200 hiljada.
Zato “Švedska” i “Šveđani” nisu i ne mogu da budu nekakvi apsolutno koherentni i monolitni pojmovi, ma koliko “Švedski demokrati” (pripadnici ekstremno desne parlamentarne stranke) insistirali na tome. A čak i da nema svih tih useljenika, opet ne bi moglo da se govori samo o jednoj Švedskoj – razlike između severa i juga su velike, a najveći gradovi – Stokholm, Geteborg i Malme – svaki na svoj način potcrtavaju svoju osobenost i različitost. (Jedan parametar: od Malmea na jugu do Lulia na severu razdaljina je približno kao i do gradova bivše Jugoslavije.)
“Švedska kultura” jeste dominantna. Više, međutim, ne može da se govori o ”čistim” konceptima kulture, čak i da “bukvar” ne priznaje došljake. U izmešanoj sredini uticaji idu u raznim pravcima i rezultati stvorenog populacionog konglomerata tek će se videti u budućnosti.
Saživljenost sa različitim
Neki rezultati tog procesa već su vidljivi. U Stokholmu se na svakom koraku se čuju različiti jezici (i švedski sa različitim akcentima) i sreću ljudi raznih rasa, puti… Namirnice sa svih strana sveta već su ”tradicionalno” zastupljene u ”švedskim” supermarketima. Tajlandska, indijska, etiopijska, vijetnamska i druge kuhinje uveliko su ”naturalizovane”.
Ljudi su se generalno privikli na postojanje ne samo drugačijih, nego bukvalno svakojakih. Sigurno da se svi ne vole i ne umiru od ljubavi jedni prema drugima, ali obitavaju u istom prostoru, voze se istim metroima i autobusima, svesni su jedni drugih i postoji kakva-takva tolerancija.
Ima i netolerancije, konflikata, rasizma…
Postoji i netolerancija, dešavaju se incidenti i konflikti. Ceo svet je proletos registrovao ”frku u (švedskom) predgrađu”, kada su neki nezadovoljni mladi ljudi razbijali i palili po svojim krajevima… Uz to, ekstremno desna partija je na prošlim izborima ušla u parlament, a na sledećim, sledeće godine, verovatno će imati još bolji rezultat…
Švedski rasizam je velika tema i tema za sebe i o njemu bi moglo da se piše naširoko i iz različitih uglova.
U godinama kada je to bilo ”popularna evropska nauka”, u Upsali je delovao institut za naučni rasizam na čijim su se ”naučnim” saznanjima kasnije nadahnjivali i nacisti. Posle Drugog svetskog rada, kada se (naučna) moda promenila, institut je samo preimenovan i stavljen pod nadležnost druge ustanove i praktično niko nikad za razvijanje te ”nauke” nije odgovarao.
Niko ozbiljnije nije odgovarao ni za praksu prisilne sterilizacije ljudi koja je sprovođena nekoliko decenija, sve do sredine sedamdesetih. Verovatno se i zato s vremena na vreme dešavaju incidenti, kao nedavno, kada se ispostavilo da je policija na jugu Švedske imala tajni registar ljudi romskog porekla – što je navodno trebalo da bude od pomoći u borbi protiv kriminala.
Postoje pojedinci, organizacije i institucije koji se protiv rasizma i diskriminacije aktivno i kontinurano bore; i pre svega postoji javnost…
Stig Lašon, autor čuvene trilogije ”Milenijum, posvetio je tome čitav svoj radni vek. U svom magazinu Expo godinama je, izlažući se raznim rizicima, kontinuirano pisao o ekstremnoj desnici, neo-nacistima i raznim drugim ”baštinicima” rasizma, anti-semitizma, mržnje prema imigrantima, strancima, gejevima, ženama… Lašon u svojoj borbi nije bio sam.
U Švedskoj postoje institucionalni načini borbe protiv rasizma i diskriminacije, a postoje takođe organizacije i pojedinci koji su toj borbi posvećeni. Na kraju, postoji i javnost, koja nije potpuno nezainteresovana i pasivna.
Kada je pisac Jonas Hassen Khemiri početkom ove godine napisao otvoreno pismo ministarki pravde (http://www.nytimes.com/…/swedens-closet-racists.html) upravo zbog onoga što ovde nazivaju primerom ”strukturalnog rasizma” (policija je na metro-stanicama legitimisala “sumnjive”, što je u velikom broju slučajeva značilo – legitimisanje tamnoputih), taj tekst je postao najšerovaniji tekst u Švedskoj od pojave interneta, posle čega je usledila duga polemika u javnosti. Mada o efektima polemike može da se raspravlja, neupitno je da u Švedskoj još postoji prilično široka javnost koja još reaguje zbog određenih stvari.
Pitanje na kraju
Ako jedna zemlja kontinuirano gubi populaciju, ako su sela prazna, ako nema nikoga da obrađuje njive i plodnu zemlju i ako u isto vreme, uprkos svemu nabrojanom, ne postoji spremnost, čak ni na nivou “smelog razmišljanja”, da se u toj zemlji udomi nekoliko desetina ili stotina nesrećnika druge boje kože i s nekog drugog kraja sveta…kako se to zove?
Category: Naše priče, U prvom licu, Uncategorized