Još jedna godišnjica atentata na Ulofa Palmea: Ubistvo u Orijent Ekspresu
Švedski zakon propisuje da se istraga nerešenih ubistava posle 25 godina obustavlja. U slučaju nerazrešenog atentata na socijaldemokratskog premijera Ulofa Palmea, koji se dogodio u Stokhlomu u noći 28. februara 1986. godine, kada se Palme sa svojom suprugom Lizbet peške vraćao iz bioskopa, napravljen je presedan. Parlament je, samo nekoliko meseci pre dvadesetpetogodišnjice atentata, doneo odluku da slučaj ne zastareva. Istraga je, dakle, i dalje u toku.
Pomaka nema. Nema ih već četvrt veka. S obzirom na to u kojim se sve pravcim “tragalo“ (izvesno vreme je na primer glavna teorija bila kako iza ubistva stoji kurdska zavera!), stav da zvanična istraga i nije vođena da bi se došlo do stvarnih organizatora atentata, već da bi se zataškao prljav veš svih vrsta ne deluje kao da je bez osnova. To je uostalom i podtekst dokumentarnog filma Ubistvo u Stokholmu: Ko je ubio Ulofa Palmea? (Murder in Stockholm Who Killed Olof Palme?) kanadske televizije CBC.
– Slučaj će ostati nerešen. Previše vremena je prošlo – kaže Jan Bondeson, autor knjige Krv na snegu (Blood on the Snow), jedne od temeljnijih analiza različitih hipoteza i teorija Palmeovog ubistva. Iako je objavljena na 20. godišnjicu atentata, ni ovu knjigu nije pregazilo vreme, jer od tada, kako i sam Bondeson ističe, nije bilo pomeranja sa mrtve tačke. Bar u zvaničnoj istrazi.
Ipak, u svetlu istorije koja se dogodila u međuvremenu, kao i dokumenata i svedočanstava koja polako izranjaju na videlo – širi kontekst i politička pozadina Palmeovog ubistva postaju kud i kamo jasniji. Tome su (svako na svoj način) možda ponajviše doprineli profesor Ola Tunander iz Mirovnog istraživačkog instituta u Oslu, najveći svetski stručnjak za hladni rat na području Skandinavije, novinar Lars Borgnas koji se Palmeovim ubistvom bavi duže od dve decenije, ali i švajcarski istoričar Daniel Ganser, koji se u svojoj studiji NATOs Secret Armies – Operation Gladio and Terrorism in Western Europe nije bavio isključivo Skandinavijom, ali jeste (pored ostalog) demonstrirao mehanizam tajnih operacija sprovođenih širom Zapadne Evrope sa prvenstvenim ciljem da se eliminiše sve što je smatrano levičarskom pretnjom.
Slaganje fragmenata kompleksnog mozaika oživljava sliku sveta znatno različitog od današnjeg. Pred očima odjednom iskrsava hladnoratovska stvarnost sa mnoštvom lekareovskih elemenata i zapleta, koja je danas mnogima teško dokučiva. Jer, kad je to bilo… Nekoliko epoha unazad, pre samo dvadeset i nešto godina. U međuvremenu smo odgledali pad Berlinskog zida, Pustinjsku oluju, nestanak Sovjetskog saveza, smrt Jugoslavije, 11. septembar, invazije na Avganistan i Irak…
Fraza kako ubistvo Ulofa Palmea predstavlja događaj koji je zauvek promenio Švedsku ponavlja se skoro po pravilu u tekstovima o ubistvu švedskog premijera. Odgovor na koji se to način Švedska promenila od Palmea naovamo najbolje sažima sociolog Johan Galtung: Palme je stvorio novi koncept Švedske kao velike sile, zasnovan na državi blagostanja i neutralnosti… Njegovo ubistvo označilo je lansiranje Švedske na EU-NATO kolosek. Paralelno sa tim išlo je i erodiranje tekovina države blagostanja.
Ređe se, međutim, elaborira kako je i u kolikoj meri to misteriozno i do danas nerazjašnjeno ubistvo uticalo na prirodu međunarodnih odnosa u trenutku kada se kraj hladnog rata nije nazirao i kada neoliberalni kraj istorije nije bio jedina moguća opcija budućnosti.
Ulof Palme nije bio samo premijer male, geografski skrajnute evropske zemlje. On je bio personifikacija drušvenog modela koji je, poput jugoslovenskog, bio nešto između socijalizma i kapitalizma. S tom razlikom što je “švedski model“ bio znatno efikasniji i sa neuporedivo boljim ekonomskim performansama. Palme je, takođe, personifikovao politku tzv. trećeg puta, ni pro-sovjetsku ni pro-američku. Zalagao se za normalizaciju odnosa sa Sovjetskim Savezom, obuzdavanje nuklearne pretnje, ukidanje aparhejda… Zahvaljujući tome, ali i zahvaljući viziji, (intelektualnoj) probojnosti i harizmatičnosti, Palme je bio svetski igrač čiji je format na međunarodnoj pozornici znatno prevazilazio veličinu i broj stanovnika zemlje čiji je premijer bio.
Kome je taj i takav Palme mogao da smeta do tačke fizičke eliminacije? Jan Bondeson decidno odbacuje mogućnost da je atentat mogao da bude solističko delo, što je jedna od (hipo)teza koja se provlačila kako u zvaničnoj istrazi, tako i u švedskim medijima. Suviše činjenica ukazuje da je reč o zaveri, kaže Bondeson i kao posebno zainteresovane za takav čin navodi švedske desničare i južnoafričku tajnu službu.
Bondesonov stav je u priličnoj korelaciji sa teorijom novinara Larsa Borgnasa da je Palmeovo ubistvo rezultat zavere određenih (desničarkih) krugova mornaričkog establišmenta i Stokholmske policije. Zbog levičarstva i mekog stava prema Sovjetskom Savezu, Palmea su smatrali izdajnikom. Iz tih krugova su još za Palmeovog života stizale optužbe kako on radi na tome da Švedsku pretvori ni manje ni više nego u sovjetsku republiku. A kada je već reč o policijsko-vojnim strukturama, nemoguće je preskočiti i činjenicama dobro potkrepljenu teoriju da je Palme svojom etički obojenom politikom predstavljao smetnju u delovanju švedske vojne industrije (pre svega kompanije Bofors), kojoj etičnost, najblaže rečeno, nije jača strana.
U svojim analizama i studijama, a pogotovo u onoj naslovljenoj Tajni rat protiv Švedske, Ola Tulander je, pak, prilično uverljivo pokazao da je čitava podmornička kriza u Švedskoj u prvoj polovini osamdesetih predstavljala ništa drugo do uspešnu američko-britansku psihološko-propagandnu akciju. Cilj je (pored ostalog) bio da se navodnom pretnjom sovjetske invazije švedska javnost radikalizuje i naoštri protiv Sovjetskog Saveza ne bi li se nominalno neutralna zemlja usmerila ka evroatlantskim strukturama. Tulander takođe navodi da su određeni krugovi unutar švedske mornarice održavali direktne veze sa američkim i NATO oficirima, potpuno mimo znanja političkog vrha Švedske.
Postoji bar još dva krupna pitanja gde je Palmeova politika dolazila u koliziju sa interesima reganovske Amerike: Palme se zalagao za stvaranje de-nuklearne zone na severu Evrope, dok je jastrebovski plan Reganovog mornaričkog sekretara Džona Lemana podrazumevao stvaranje ogromne flote i stacioniranje značajnih vojnih potencijala u Norveškoj; Švedska država blagostanja davala je loš primer ostatku Evrope ili, kako je to definisao Vilijam Tejlor, stručnjak američke vojske za psihološke operacije (koji se posle Vijetnama i Kine specijalizovao za Švedsku), javila se opasnost „švedifikacije“.
No, to sada, pogotovo u ovakvoj političkoj konstelaciji – kada su i Švedska i cela Evropa otišli svesno u desno (a socijaldemokratija palmeovskog tipa postala arhaizam čak i za švedske socijaldemokrate) – ne može ništa da dokaže. Jer, kako reče Jan Bondeson, prošlo je isuviše vremena. A i zvanična istraga praktično nikad nije ozbiljno išla u pravcu paralelnih struktura, bilo da su švedske ili internacionalne. Čak, reklo bi se, ni u meri u kojoj Srbija začeprkala po svojoj tamnoj strani posle ubistva Zoran Đinđića.
Kako god bilo, uprkos svim konkretnim dokazima koji nedostaju, čini se da nije nesuvislo reći da je (i) ubistvo Ulofa Palmea ubistvo u Orijent Ekspresu. Mnogi su tu u mraku dali svoj doprinos. Ubistvo je imalo za cilj da ubije loš primer. I sudeći po globalnom narativu u kome živimo danas cilj je u značajnoj meri postignut. Dogma kako neoliberalizam i evroatlantske integracije nemaju alternativu dugo je bila maltene neupitna.
Predrag Dragosavac
Category: Naše priče