Jana Dolečki: Tko su moji, a tko su “naši”?
U Beču je dosta jednostavno doći do “naših” ljudi. Već i sama statistika svjedoči o tome koliko tih “naših” ovdje ima – uz brojku od 250.000 popisanih došljaka iz bivših jugoslavenskih republika ne čudi što vam dok hodate gradom razumljiv jezik svako malo ulazi u slušno polje. Ako kao novodoseljenik u Beču patite od nedostatka neke socijalizacije po materi, sasvim je dovoljno da ušećete u neki od stotine jugo barova i klubova koji posluju kao isturena (ne)kulturna predstavništva bivše Republike i da vam netko od privješenih mušterija za šankom postane najbolji prijatelj, poslodavac ili barem tihi partner u nostalgičnom prisjećanju na bolja vremena zajedništva.
Taj moment integracije u austrijsku manjinu prolazi izrazito lako i bezbolno, toliko bezbolno da ga zbog te lakoće koja može preći u jedino postojeće počinjete izbjegavati.
Uvijek se sjetim kako su moji prijatelji Turci, dok smo dijelili život u Strasbourgu, ulazeći u turske restorane i dućane međusobnu komunikaciju redovno prebacivali na engleski a sve kako bi izbjegli klasičan repertoar pitanja o tome tko su i što su i zašto su baš ovdje, kakav stav imaju o Ocalanu, itd. Kad sam ih priupitala zašto im to smeta, odgovorili su mi da je jednostavno iscrpljujuće i dugoročno nepotrebno ulaziti u komunikaciju sa svakime samo i jedino iz razloga što je kao i vi, Turčin.
Osobno sam uvijek imala nekakav ambivalentan odnos spram stvaranja tih veza u tuđini temeljenih na tlu ili jeziku imajući strah da ću se zatvoriti u neku konceptualnu enklavu koja će obesmisliti svako moje seljenje u inozemstvo. S jedne strane, u svim sam dosadašnjim preseljenjima imala to inicijalno iskustvo društvenog kalemljenja sa zajednicama naših ljudi i ta su mi druženja vjerojatno koristila kao neki uvod u ono pravo i željeno suživljavanje sa novim i nepoznatim. Vjerujem da nema pečalbara koji nije to prošao – ti tematski tulumi u inozemstvu sa Čolom u pozadini, beze tortom ili nekim busom tek pristiglim prehrambenim reliktom iz domovine, ili oni trenuci kad vam neki prijatelj stranac za rukav preko cijelog kluba u naletu entuzijazma dovuče jednog “vašeg” ne bi li valjda razmijenili pokoju mudru o rodnom kraju, to sve kao da funkcionira kao obavezan stupanj neformalnog kursa socijalizacije i integracije u tuđini.
Istovremeno, te zajednice naših ljudi djeluju kao neke poluorganizirane skupine društvenopolitičkih tumača u dijaspori, oni su ti koji će ti nekako najlakše prevesti sve procese funkcioniranja u novom društvu, a pritom ti pružiti i onaj dojam neke podrazumljive povezanosti i povjerenja koje ti kao strancu s vremena na vrijeme usfali u tuđini. To je evidentno pogotovo kad mučiš muku s jezikom domaćina – razumljivo je ono olakšanje koje svježi emigrant osjeti kad se radnik koji je došao montirati novi bojler na svoj telefon javi onim “našim” tvrdim HALO, dajući ti tako dozvolu da koristite jezik na kojemu znaš reći šaraf, kabl, zapremnina i tome slično. Ili kad na reveru šalterskog službenika uočiš ono spasonosno -ic na kraju prezimena taman dok pokušavaš znojavim rukama u svom smartphon riječniku prevesti neki desetosložni bankovni termin.Tad ti taj zajednički jezik u kojeg tako lako otklizneš djeluje kao element nekog trenutnog suučesništva, imaš osjećaj ne samo da će biti shvaćene tvoje riječi, već i ti kao čovjek.
S druge strane, ponekad se bojim da me takva vrsta komunikacije i društvenosti ograničava u mojem istinskom upoznavanju onih Drugih – naposlijetku, svatko tko se u svojim zrelim godinama i bez neke jače ekonomske prisile odluči na život van granica svoje zemlje pripisuje si određeni kozmopolitizam, osjećaj da sasvim suvereno može funkcionirati u otvorenoj komunikaciji i suživotu s drugima bez obzira na njihovu nacionalnu ili etničku određenost. U tom svijetlu mi svaka vrsta druženja po nacionalnom ključu djeluje kao izdaja vlastitih razloga odlaska, kao kompromisno riješenje koje ne vodi puno dalje od mjesta koje se napušta. Jer čemu sva ta koferska muka ako mi se dogode dani, a ponekad čak i tjedni, u kojima ne izgovorim ni jednu riječ službenog jezika zemlje u kojoj stvaram dom? Kako se druženje s “našima” može svesti pod treniranje tog mojeg deklarativnog kozmopolitizma?
Na terenu, ova se moja dvojba dodatno komplicira. Jer jedno je kad se zakačite na ljude jer su “vaši”, a sasvim drugo kad se zakačite na fenomenalne ljude koji su sasvim slučajno i “vaši”. Tu više nisam sigurna jesam li toliko imuna na tu nepodnošljivu lakoću stvaranja prijateljstava sa nekime koga razumijem i s kojim dijelim slična iskustva, kontekst odrastanja, humor, općekulturne reference i slično. A opet, kad razmislim, sve te socijalne veze s “našima” koje sam isplela u posljednjih godinu dana u Beču su sadržajne i sastoje se od vrlo konkretnih priča, događaja i iskustva sa ljudima s kojima bih voljela dijeliti dane i noći na bilo kojem drugom križištu meridijana i paralela na Globusu zemaljskom.
Uostalom, ti su svi ljudi “naši” u istoj mjeri u kojoj su i pripadnici austrijskog društva i nitko od njih ne živi u getu vlastitog podrijetla – neki od njih su ovdje rođeni i ponosno nose austrijsko državljanstvo, neki broje već desetljeća života i rada u Beču, a neki pak dijele moj status novopridošlica. Ali svakog od njih odlikuje svojevrsna otvorenost spram društva u kojem žive ili žele živjeti, svatko je od njih u specifičnom odnosu i komunikaciji s Austrijom i Bečom, svatko od njih na tu temu konkretno razmišlja i smisleno ju artikulira bilo kroz riječi blo kroz djela. A na taj me način osim o sebi uče nešto i o Austriji, tako da ipak nemam dojam da sam ogrezla u totalno socijalno autsajderstvo.
Iako je omjer “naših” i “njihovih” u mojem telefonskom imeniku i svakodnevnim druženjima još uvijek nesrazmjerno na strani ovih prvih, priznajem da sam unatoč tome što prijateljstvo ne bi ni u jednom trenutku trebalo biti određeno nekom racionalnom odlukom, odnedavno počela svjesno raditi na produbljivanju odnosa s ovim “njihovima”. Jer na kraju krajeva, bilo bi u krajnju ruku nenormalno da mislim kako su samo “naši” ljudi vrijedni mojeg vremena i pažnje – kako napreduje savladavanje tog njemačkog jezika tako i ja napredujem u objašnjavanju sebe i stvaranju intimnijih odnosa s Austrijancima. I već predviđam da samo treba proći malo vremena i taj će se disbalans “naših” i “njihovih” jednostavno raspršiti u činjenici da su svi oni jednostavno – moji.
Category: Naše priče, U prvom licu