Jana Dolečki: Sunovraćanje
Kao profesionalnom gasterbajteru već nekoliko godina unatrag kalendarski krajevi godine su mi obilježeni povracima u smjeru Zagreba. U mojem su slučaju to zasigurno i najstresniji dani u godini jer podrazumijevaju letalnu kombinaciju kampanjskog završavanja zaostalih obaveza, stihijskog pakiranja, kupovanja poklona i sveopće mobilizacije u pokretu zvanom sezonska seoba Slavena. Zbog stmoglavog karaktera pokreta ja to volim zvati sunovraćanjem mada se ustvari to privremeno ušuljavanje u ljušturu vlastitog prošlog života teško može zvati povratkom, prije je riječ o nekoj studijskoj posjeti muzeju vlastitog postojanja.
Kako sam ja roditeljski dom u Zagrebu napustila pred desetak godina, uvijek sam imala osjećaj da se u tih nekoliko blagdanskih dana ponovno sunovraćujem u onu ulogu i funkciju djeteta koju sam ovdje tada i ostavila – odjednom sam opet nečija kćer koja spava u svom mladenački prekratkom krevetu, koja se klatari noćnim tramvajima i na prstima ušuljava u kuću, iza koje se veš nekim čudom sam pere i pegla, koja biva kažnjena ako ne obavi zadate kućanske dužnosti, koju se zadirkuje radi raščupane frizure, podočnjaka ili već nekog drugog atavizma djetinje svojeglavosti. I svake godine moji roditelji i ja već uigrano uprizorujemo taj igrokaz u kojem su odnosi moći već odavno postavljeni i koji mi na neki način čak i odgovara jer u tom periodu kao da malo odmorim od tog tereta samoodgovornosti koje donosi odrastanje.
Ja sam inače prosječno redovna posjetiteljica-povratnica u Zagreb – živeći u Francuskoj posjete nominalnom domu sam si mogla priuštiti dva do tri puta na godinu ali otkad sam prebacila svoj život na oko 400 km lijevo i desno od Zagreba (prvo Beograd, a onda i Beč) često mi se dese blitz zagrebački vikendi. Ali ta dva do tri dana realno ne stižu zahvatiti susrete van prvog kruga bliskosti koji obuhvaća najužu familiju, tome najčešće služi upravo ovih desetak dana na donjem desnom dnu kalendara kad uspijem druženjem doseći i one koje najrijeđe viđam.
Osim susreta sa krvnim klanom, po logici stvari u to se kalendarsko doba najčešće dešavaju i susreti s drugim posjetiteljima vlastitih zagrebačkih života koji po istom zadatku dolaze sa svih strana svijeta na koje su rastegli egzistenciju. Jedan od tih i takvih je i moj prijatelj Boris Stamenić, svojedobno kolega sa zagrebačkog studija novinarstva, koji već nekoliko godina guli pločnike i univerzitetske sale Berlina u kojem upravo ovih mjeseci privodi kraj doktoratu na katedri za povijest jugoistočne Europe pri Humboldtovom sveučilištu.
Boris i ja imamo taj već godinama uvježbavani šestomjesečni ciklus viđanja u Zagrebu koji nas tjera da u trodimenzionalnim razgovorima često raspravljamo o onome što zatičemo u našim sunovraćanjima domu. Kao dobrovoljni iseljenici oboje dijelimo tu neku autsajdersku vizuru na teme i probleme bivšeg doma i domovine koja je prilično dvojaka – s jedne nas se strane taj sadržaj više ne tiče jer nam ne naseljava tuđinsku svakodnevicu, a s druge strane smo i ljudima i interesima pa čak i temama naših doktorskih radova i dalje jednom nogom ukopani u domaće tlo. U spektru tema koje nam se svaki put nameću između ove dvije krajnje točke odnosa spram zavičaja u nedavni nam se susret uvukao i razgovor o teorijama i praksama stalnijeg povratka u Hrvatsku. U kafanskoj debati s prijateljima živo su se tražili argumenti protiv i argumenti za, a čitava mi se rasprava činila dovoljno zanimljivom da Borisa u ovom tekstu predstavim kao svog gosta-komentatora koji će objasniti neke svoje stavove na zadanu temu.
Prije sedam godina si otišao u Berlin na krilima svoje prve fascinacije gradom. Što te točno toliko oduševilo u Berlinu da si odlučio mijenjati stalnu adresu?
“Kada sam prvi put posjetio Berlin prije desetak godina, grad mi se odmah učinio kao idealan omjer poznatog i nepoznatog. S jedne strane pripadnost srednjeeuropskom kulturnom krugu i postsocijalizam kao nešto prepoznatljivo i domaće, s druge strane velike imigrantske zajednice i dinamika metropole u formiranju kao nešto novo i uzbudljivo. Pored toga, to je grad koji ima fascinantnu povijest, barem što se tiče posljednjih 150 godina. Sve me to skupa nekako privuklo da u njemu i ostanem”.
Iz tvoje perspektive, kako se odvijaju integrativni procesi akademskih pečalbara u njemačko društvo?
“Ja tu vidim tri bitna faktora koji to određuju. Prvi je pitanje da li u Berlin dolaziš s dobro razrađenim planom ili dolaziš bez plana, pa šta bude. Drugi bitan faktor je poznavanje njemačkog jezika, a treći je faktor tvoja društvena mreža na koju se možeš osloniti, dakle pitanje koga gore poznaješ i tko ti može i želi pomoći.”
Za razliku od Beča kojeg ne odlikuje toliko snažan kozmopolitski karakter, Berlin ne nosi taj neki nacionalni nazivnik integracije pa je ona možda i lakša?
“Da, to ti je ta uloga Berlina koji je politički i kulturni centar Njemačke, ali nije ekonomski centar. Glavna prometna čvorišta su negdje drugdje, banke i tvornice su negdje drugdje, i sve to određuje i kakvi ljudi na kraju krajeva i dolaze u Berlin…”
Postoji li u takvim uvjetima neki korelacijski odnos između poznavanja njemačkog jezika i stupnja integracije u njemačko društvo?
“Svakako da postoji. Što se moje osobne integracije tiče, ja sam od samog početka zbog sudjelovanja u stipendijskom programu i znanja jezika imao direktniji kontakt s Nijemcima što nužno dovodi i do jačeg stupnja integracije. Isto tako, imam cimera Nijemca s kojim već godinama dijelim stan, djevojka mi je Nijemica, a i profesionalno sam vezan za njemačke akademske institucije i organizacije tako da sam osobno vrlo dobro povezan s njemačkim društvom.”
Iako studiraš i živiš u Berlinu, u svojem doktoratu obrađuješ jednu vrlo hrvatsku temu, onu sinjske alke i njene političke reprezentacije. Nije li već u tom odabiru skrivena neka klica mogućeg povratka?
“Interesiraju me različite zemlje i to ne samo u jugoističnoj i istočnoj Europi, no mislim da je za pisanje doktorata iz povijesti izrazito bitno poznavanje kako jezika, tako i šireg društveno-političkog konteksta u zemlji o kojoj se piše. Povijest se u značajnoj mjeri oslanja na primarne pisane izvore i istraživanja na terenu, što je svakako suzilo izbor teme tako da eto.”
A koliko su često hrvatske aktualne teme na svakodnevnom meniju njegovih berlinskih dana?
“Ma, meni se se zbog rada na disertaciji češće dešava da listam hrvatske novine od prije nekoliko desetljeća nego što pratim aktualne medije. Ok, ponekad čitam vijesti iz Hrvatske na internetu ali nisam siguran koliko to stvarno doprinosi mom razumijevanju situacije u Hrvatskoj.”
Kad završiš doktorat, šta i kamo dalje?
“Pitanje geografske lokacije je sekundarno. Tražim prvenstveno kvalitetan i zanimljiv posao. Volio bih raditi u znanosti mada znam da velika većina doktoranata, pogotovo u Njemačkoj, ne pronalazi posao u znanosti. Ali isto tako znam da pronalaze atraktivne i solidno plaćene poslove u javnoj upravi ili u privatnom sektoru, tako da unaprijed ne isključujem nijednu mogućnost. Volio bih imati posao u kojem mogu primijeniti znanja koja sam stekao tijekom školovanja. A sad, da li u Zagrebu, da li negdje drugdje, to ćemo vidjeti. No, ako ostanem u inozemstvu, volio bih živjeti negdje u južnoj Njemačkoj ili Austriji, to je ipak bliže Hrvatskoj i onda bi mi i posjete Zagrebu bile češće. Isto tako, to su regije koje su gospodarski jake, ali i kulturno bliske Hrvatskoj i nekako usmjerenije na nju nego sjever Njemačke kojem je Hrvatska jednostavno predaleka i premala da bi mu bila bitna. Oni kad razmišljaju o istočnoj Europi puno više razmišljaju o Poljskoj ili Rusiji.”
Vidim da je Hrvatska ipak nekakva moguća krajnja točka tvojih budućih kretanja…
“Pa vidi, ja sam tu odrastao. Tu su mi roditelji, tu su mi prijatelji, ova je zemlja ostavila jak pečat na meni i teško je to sve ignorirati…”
I koji su onda idealni uvjeti za povratak u Hrvatsku ako je sve drugo već ovdje?
“Radno mjesto. Mjesto koje smatram odgovarajućim mojim kvalifikacijama, dobi i znanju, ništa posebno, ne smatram se Mesijom ili nekim takvim… ”
Bez obzira na to koliko je zdravo to društvo i kakav je političko-društveni kontekst?
“Pazi, ja sam rođen 1980., u godini izbijanja ekonomske krize od koje se socijalističke privrede u istočnoj Europi nikada nisu oporavile. Odrastao sam u Zagrebu devedesetih, u atmosferi rata i poraća, no i to je nekako prošlo. U međuvremenu, Hrvatska se svela u kakve-takve demokratske okvire, pravosuđe pomalo preuzima ulogu koja mu pripada, a ušli smo i u EU, što mi daje nadu da će se reformski procesi nastaviti i u budućnosti. S druge strane, ekonomska situacija u Hrvatskoj je danas stvarno teška jer se kriza već godinama produbljuje. Nezadovoljstvo i strah koji su se uvukli u veliki broj ljudi ne pridonose želji za povratkom. Mnogi od njih me u najboljoj namjeri upozoravaju da ni slučajno ne razmišljam o povratku. Međutim, ja vidim ogromne potencijale u Hrvatskoj koji ni približno nisu iskorišteni. To mi daje razlog za optimizam i vjeru da povratak u Hrvatsku ne mora završiti razočaranjem. Na kraju krajeva, život je uglavnom ono što sami napravimo od njega.”