Jana Dolečki: Srednjeeuropski Schmelztiegel
“Šta u vašoj zemlji običnim ljudima prvo padne na pamet kad im netko spomene Beč?”, upitala je prije neko jutro našu internacionalno šaroliku grupu profesorica na jutarnjem satu njemačkog kojeg sanovna pokorno pohodim svakog jutra već više od godinu dana.
Odgovori su započeli klasičnim slijedom – od valcera, balova, Mozarta i štrudle, pa preko katedrale sv. Stefana do Sissy i melangea, dobacivali su se pojmovi poput palače Schönbrunn, Pratera, Klimta i familije Habsburg, bio je tu jedan subverzivan pokušaj podmetanja radikalne ideje o Hermannu Nitschu kao općekulturnoj predvidljivosti vezanoj za Beč, a netko je iz rukava asocijacija izvukao čak i tv- seriju Komissar Rex.
No, dok smo se tako misaono zabavljali pitanjem što je to sve tipično bečki u Beču, na ploči je iskrsao jedan pojam kojeg osobno do sada i nisam na prvu prišivala ovom gradu, a koji mu ustvari punopravno pripada.
Riječ Schmelztiegel je njemački izraz kojim se prevodi termin “melting pot” kojeg pak najjednostavnije definiramo kao skup usporednih procesa integracije i asimilacije različitih kultura na jednom prostoru. I da, Beč je paralelno uz inzistiranje na svom austrijskom kulturnom specifikumu kao centar jednog carstva ustvari uvijek bio mjesto susreta i aktivnog dijaloga između različitih kultura koje su iz ovih ili onih razloga naginjale ovom gradu.
Naravno, ovaj je bečki kazan svedenijeg omjera nego primjerice onaj u New Yorku ili Londonu, a i ovdje se kaša stotinama godina kuhala od najviše srednjeeuropskih sastojaka iz susjedstva, bez posezanja za nekim “egzotičnijim” začinima (sami Austrijanci često kažu da je tipičan Bečlija onaj kojemu je baka iz Poljske, a deda iz Češke).
Prije nekoliko mjeseci u gradskom muzeju na Karlsplatzu na tu se temu mogla pogledati opsežna izložba o “Bečkim tipovima”, zanatlijama koji su iz svojih zemalja dolazili u Beč trgovati, a onda često u njemu i ostajali baveći se istim poslovima. Osim što je bilo zanimljivo vidjeti kako su se određeni narodi kroz vrijeme specijalizirali za određene zanate (Hrvati su recimo bili zaduženi za prodaju platna i ribe), interesantna je bila i mapa tih trgovačkih emigracija na kojoj se vidjelo iz kojih su sve dijelova austrougarske Monarhije svakodnevno pristizali trgovci sa naramcima robe, a sa njima i određena kultura i običaji.
Iako strašno slabo pamtim podatke čak i kada su prezentirani u obliku šarenih strelica i zvjezdica, sjećam se da me frapirala ta razgranatost mreže nabavke od sjevera Poljske do Kotora. U trenutku kraja 19. stoljeća kad je Beč brojio gotovo duplo stanovnika nego danas, zamišljam glavnu bečku tržnicu Naschmarkt kako doslovno puca pod tim bogatstvom ljudi, jezika, običaja, mirisa i okusa, kao pravi kipući lonac.
Naravno, integracije i asimilacije nisu uvijek i isključivo priča o pozitivnoj kulturnoj razmjeni, pa i sami ti termini pretpostavljaju neki sistem kojemu se netko ili nešto mora prilagoditi – tako smo i na izložbi mogli vidjeti da zanati predodređeni za ne-Austrijance u Beču nisu obuhvaćali samo prodaju robe već i prodaju tijela, fenomen koji se na žalost iz ovih i onih razloga u Beču zadržao do dan danas (ali o tome ću nekom drugom prilikom).
Za razliku od ranijeg doba carstva ali iz istih motiva ekonomskog karaktera, današnji je bečki Scmelztiegel malo drugačijeg sastava – osim poslovično tradicionalnih manjina koje čine Beč poput one turske ili one sa prostora bivšeg Carstva, noviji fenomen je masovan dolazak Nijemaca koji u Austriji uživaju mogućnost besplatnog visokog školovanja i tako trenutno tvore najveću nacionalnu grupu mladih emigranata u Beču. A zbog najniže stope nezaposlenosti mladih koja u Austriji znosi 7%, Beč nastanjuje i sve veći broj Španjolaca, Portugalaca, Grka i Talijana.
Ali daleko od toga da ovu trenutnu poziciju sam Beč koristi u cilju svog samoodređenja – onaj službeni Beč i dalje ustvari nekako voli biti tipično bečki, omeđen upravo onim asocijacijama sa vrha priče.
Osobno mi je nekako zanimljiva ta čudnovata pozicija Beča kao grada sa jakim multietničkim identitetom koji istovremeno s time ima i problem pa ga uvija u celofan Mozart kugle – sjećam se snimke jednog performansa njemačkog umjetnika i redatelja Christopha Schlingensiefa koji se ticao austrijske politike prema strancima, a koji se dešavao u godini kad je desničarska vlada Austrije dobila političku premoć.
Jedan od ljudi iz slučajno okupljene mase pred bečkom Operom gdje se performans održavao, nakon što je urlajući objasnio svoj fašistoidni stav spram ulasku stranaca u Austriju i dobivanja regularnih dokumenata za njihov rad i boravak, upitan kako se zove dao je neko “naše” prezime. U istom je ključu zanimljiv fenomen glasanja potomaka emigranata za desničarsko-populističku stranku FPÖ koji kao da tim činom dokazuju svoju naturalizaciju i priklanjanje dominantnom političkom mišljenju.
Ali to su ozbiljne i bitne teme koje sasvim sigurno prelaze okvire i mogućnosti mog posta – što je Beč i tko su prave Bečlije danas, koja prezimena nose i kojim jezikom pričaju, kakvim ih običajima uče njihove bake i djedovi, pitanja su koja i trenutno vriju u loncu i koja ja svojim boravkom ovdje tek počinjem kušati…
Category: Naše priče, U prvom licu