Jana Dolečki: Kad aktivizam zapeva
Kad sam prije nekoliko mjeseci prvi put došla na probu bečkog Hora “29. Novembar” dočekala me zavjesa dima, par piva na stolu i usijana rasprava moćne gomilice članova na njemačkom. Tek na peti pogled sam skužila gitaru u mračnom kutu te podrumske sobe Integrationshausa u bečkom 2. Bezirku koja me je donekle uvjerila da iza te riječi Hor stvarno stoji i pjevačko, a ne samo političko društvo. A užarena se rasprava bavila sudjelovanjem družine na nekoj od akcija čiji ciljevi i nisu bili baš jasno definirani te su stoga glasanjem odlučili povući svoje učešće u tom događaju. Objasnili su mi da je to redovan proces rada na probama – prvo razgovor na zadane teme, a tek onda muziciranje, sa sve dozvoljenim alkoholom da podmaže ili jedno ili drugo.
Uostalom, Saša Miletić, voditelj i jedan od suosnivača Hora mi je još puno prije ovog konkretnog upozavanja kolektiva pojasnio uređivačku politiku raspjevane skupine: “Nemoj da se šokiraš, u našem Horu mogu pevati svi, bez obzira jel to znaju”. Koncept na čiju se otvorenost vrlo lako navući, pogotovo ako kao ja, unatoč činjenici da sam višegodišnji profesionalni i poluprofesionalni sluhista (12 godina zbora, 12 godina muzičke škole, 10 godina pjevanja u bendu) sluhu ipak pretpostavljate neku energiju pjevanja. Hoću reći, nikad nisam nešto dizala obrvu na falš, sluh je po meni sistem koji nepravedno isključuje nesluhiste koji vole grleno prakticirati muziku tako da sam ovu egidu Hora uzela kao najuzbudljiviji dio priče. Ali na toj prvoj probi naletjela sam na možda još uzbudljiviji dio priče vezane za Hor, na njihov jasan i gromoglasan aktivizam.
Hor je nastao 2009. godine u Beču kao svojevrsan projekt posvećen muzičkoj ostavštini jugoslovenske partizanske i radničke borbe. Osnivači, Saša Miletić i Aleks Nikolić, prvi doktorant filma i bečki pečalbar već skoro dva desetljeća a drugi multimedijski umjetnik i Bečlija rodom, inicijalno su u Horu okupili desetak svojih prijatelja koji su na specifičan i kreativan način htjeli pristupiti problematici ju-naslijeđa u kontekstu emigracije. Prvi javni nastup održali su 29. Novembra te iste godine, ispred prvog jugoslovenskog kulturnog kluba u Beču “Mladi Radnik” koji je tog dana slavio 40. godišnjicu, a sve do danas takve su ad hoc akcije na otvorenom ostale njihovim zaštitnim znakom djelovanja.
Kao kolektiv iznimno cijene direktnu komunikaciju s potencijalnom publikom i ne libe se od nastupanja na javnim površinama ispitujući tako propustnost urbanog političko-društvenog sistema za slične akcije. Najsvježi je primjer nedavni nastup Hora na tri gradska punkta koja su najživlje vezana uz multietnički Beč – na jednom od njih, autobusnoj stanici Erberg koja povezuje austrijsku prijestolnicu sa gotovo svakim mjestom bivše Jugoslavije koje posjeduje natkriveni autobusni peron, nekolicina službenika kolodvora je pokušala zaustaviti nastup ekipe uz objašnjenje da javno okupljanje s gitarom nije dozvoljeno na privatnom posjedu jedne autobusne kompanije.
Često se nastupima solidariziraju s ugroženima i svoj su rad do sada vezali uz protestne akcije austrijskih studenata, političkih azilanata, migranata i drugih. Iako su imenom vezani za pojam jugoslavenstva i konceptualno mu se vole vraćati kao jednoj od još uvijek aktualnih tema u Austriji, djelatnošću prate puno širi spektar političkog aktivizma, a to se preslikava i na njihov repertoar i na njihovo članstvo. U ove četiri godine postojanja promijenili su više desetaka članova, što “naših”, što Austrijanaca, što pripadnika drugih nacija i narodnosti, ali bez promjene u osnovnoj misli vodilji rada.
Što se samog repertoara Hora tiče, i on je u posljednjih godina doživio razne transformacije. Iako ispočetka skoncentriran na jugoslavenske partizanske pjesme, kroz fluktuaciju novog članstva i s potrebom za “širenjem područja borbe”, počelo se raditi i na drugim protestnim i revolucionarnim pjesmama tako da je trenutna set-lista puno šarolikija – od talijanskih, austrijskih, španjolskih i portugalskih protestnih numera preko slovenskih himni kmetskog bunta, do američkih i njemačkih pjesama posvećenih rušenju okova kapitalizma, horski je repertoar kroz vrijeme postala kutija u kojoj se čuva istinsko blago povijesti protestne muzike.
No, uz dužnost očuvanja važnog dijela društvene povijesti, Hor istim žarom pristupa i kreativnom prekrajanju pjesama u svrhu davanja pozornosti vrlo aktualnim društvenim problemima – u tom svijetlu vrlo su ponosni na činjenicu da su svojedobnu službenu predstavnicu Austrije na Eurosongu iz 1993. znakovitog naslova “I am from Austria” prepjevali na romski jezik i time joj dali potpuno novi i direktni politički smisao.
Ono što me posebno privuklo Horu i dalo mi želju da postanem dijelom čitave ove priče je i činjenica da se pjesmama i onome šta one konkretno predstavljaju i koju poruku prenose ne prilazi olako. Ni unutar samog Hora, a ni u njihovim nastupima prema van. Tako kolektiv vrlo često organizira javne rasprave i okrugle stolove na temu pjevanja ovih pjesama sa stručnjacima i muzičarima, a sve u cilju da čitav ovaj projekt ne postane sebi svrhom i ne pretvori se u puko utočište nemuzikalnih i kvazipolitičkih entuzijasta. A takva vrsta pristupa ovom dijelu muzičkog naslijeđa je po meni i jedina moguća, pogotovo jer neke pjesme još uvijek nose jak konkretan biljeg određenog vremena koje ih je vezalo uz točno određenu borbu pa o načinima i značajima njihove ponovne reinterpretacije itekako treba raspravljati.
Sve u svemu, kad me je Saša prije nekog vremena upitao da li bi možda bila zainteresirana da preuzmem dirigiranje Horom, skočila sam u tu mogućnost ko partizan u žar borbe. Kao prvo zbog projekta u cjelini kojeg iskreno shvaćam kao vrlo bitnog i potentnog na zilijon nivoa; kao drugo zbog ljudi u Horu i te energije po kojoj su najbolja usvojiteljska obitelj na svijetu; i kao treće, zbog mogućnosti da i na ovaj način sudjelujem u upoznavanju svih lica i naličja integrativnih odnosa austrijskog društva i njegovih manjina kojima na papiru odnedavno pripadam. I eto, ima već nekoliko mjeseci da mašem rukama i nogama i prolijevam znoj ispred dvadesetak jakih ljudi još jačih glasova, i mogu samo reći da mi je čast vezati svoje bečke dane i noći uz Hor 29. Novembar i da se iskreno veselim svim nadolazećim usijanim i uglazbljenim manifestima ove priče…
Nekoliko linkova:
Category: Naše priče, Transkultura, U prvom licu