Brazil nije za početnike (2): Romantizovanje kolonijalizma i predrasuda
Pitanje: “Zašto sam tako nepripremljen na prizor koji me je dočekao?”, često mi vrzmalo po glavi po dolasku u Brazil. Kako to da nisam mogao ni da pretpostavim koje su prave razmere i kolika je bila brutalnost kolonizacije, iako sam išao u školu u socijalističkoj zemlji i učio o anti-kolonijalnim pokretima i nesvrstanima?
Delić odgovara “javio mi se” posle jednog razgovora sa mojom najboljom brazilskom prijateljicom Andreom Peres. Ona je doktor antropologije, a Robinzona Krusa nikad nije čitala, nije je gledala film. To u Brazilu nije lektira, kaže.
A meni je to tata čitao pre spavanja još pre nego što sam naučio slova.
Čitati Robizona Krusa u integralnoj verziji i pod stare dane, sa brazilskom stvarnošću pred očima, prosvetljujuće je iskustvo. To je put u središte supremacijskih stereotipa o crncima, divljacima, prirodnoj superiornosti belog čoveka i prirodnoj podređenosti obojenih. To je, takođe, paradigma pogleda na svet gde je jedna civilizacija neupitno superiorna u odnosu na sve ostale, manje vredne.
Koga god od svojih beogradskih i evropskih drugara da sam pitao kad i gde se radnja odigrava i kojim poslom je Robinzon Kruso krenuo i dospeo na pusto ostrvo, niko nije mogao da se seti. Svi su čitali, gledali film ili seriju, ali baš niko nije mogao da se seti tih detalja.
Kruso je bio izdanak sedamnaetog veka i pripadao je britanskoj srednjoj klasi. Otac mu savetovao da nađe službu i skrasi se unutar svog staleža, ali njega nije držalo mesto. Pobegao je od kuće i završio na brodu za Brazil.
Iskrcao se u Baiji, 1665. godine. Kada je, kako kaže, video kako vlasnici plantaža šećerne trske dobro žive i kako se brzo bogate, odlučio je da se tu naseli i postane uzgajatelj šećerne trske. A kad mu je iz Engleske stigao imetak ...prvo što sam učinio bilo je da sam kupio jednoga roba crnca, a i jednoga evropskog slugu…
Posle četiri godine u Brazilu napredovao je na svojoj plantaži, naučio jezik, sprijateljio se sa ostalim vlasnicima plantaža i trgovcima u luci St. Salvadore:
U razgovoru sa njima često sam im opisivao svoja dva putovanja na gvinejsku obalu, način trgovanja s tamošnjim crncima, i kako je lako na gvinejskoj obali, kupiti za tričarije, kao što su staklene perle, igračke, noževi, škarice, sjekire, komadić stakla i slično, ne samo zlatni prah, gvinejska zlatna zrnca, bjelokost itd., nego i mnogobrojne crnce za rad.
Oni su uvijek vrlo pažljivo slušali moja izlaganja o tome a osobito onaj dio o kupnji crnaca, što je u to vrijeme bila ne samo slabo razvijena trgovina, nego su je čak, ukoliko je postojala, vodili na temelju assientos ili dozvola španjolskih i portugalskih kraljeva tako da se malo crnaca kupovalo, a i to malo uz vrlo visoku cijenu. Jednom sam bio u društvu nekolicine poznatih trgovaca i farmera i vrlo živo razgovarao o tim stvarima.
Idućeg jutra dođoše k meni njih trojica i rekoše mi da su jako mnogo razmišljali o onome što sam im prošlo veče pripovijedao pa su došli da mi nešto predlože. Obavezavši me čuvam tajnu, rekoše mi da namjeravaju opremiti brod za Gvineju. Da su svi vlasnici plantaža kao i ja i da im ništa nije teže nego pitanje služinčadi. Kako to nije dopuštena trgovina, jer ne mogu kad se vrate kući, prodati crnce, žele učiniti samo jedno putovanje i dovesti crnce potajno pa ih razdijeliti među sobom. Jednom riječi, htjeli su znati da li bih htio poći s njima kao njihov trgovački stručnjak na brodu da upravljam trgovačkim poslom na obali Gvineje. Ponudili su mi jedan udio u crncima bez ikakva moga novčanog uloga.
(…)…rekao sam im da ću od srca rado poći ako prime na sebe brigu oko moje plantaže dok mene ne bude, a ako ne uspijem, neka raspolažu njome prema mojim uputama.
Na tom putu do jeftinih robova, ekspedicija doživljava brodolom i Robinzon Kruso, kao jedini preživeli, završava na pustom ostrvu – 30. septembra 1659.
Nastavak priče nema toliko veze samo sa Brazilom, koliko sa načinom na koji je civilizovani beli Evropljanin dugoročno brendirao inferiorne kao divljake, crnce, ljudoždere; i sebe – kao bogom datog gospodara.
Kad me je ugledao, dotrčao je k meni i ponovo legao na zemlju sa svim mogućim znakovima poniznosti i zahvalnosti. Da bi to pokazao, pravio je razne smiješne pokrete. Konačno položi glavu ploštimice na zemlju, tik uz moju nogu, pa moju drugu nogu stavi sebi na glavu, kao što je to prije bio načinio. Nakon toga mi iskaza svim mogućim znakovima svoju podložnost, poslušnost i odanost da bi mi izrekao koliko će mi biti vjeran sluga dok god bude živio.
U mnogome sam ga razumio i pokazao mu da sam njime vrlo zadovoljan. Za kratko sam vrijeme počeo s njime razgovarati i učiti ga da govori sa mnom. Najprije sam ga obavijestio da će mu ime biti Petko jer sam u petak spasio njegov život pa sam ga tako nazvao u spomen toga dana. Isto tako sam ga naučio da kaže Gospodaru, a onda sam ga naučio da će to biti moje ime. (…)
“Bila je to najugodnija godina od cijelog života što sam ga proveo na tom otoku. Petko je počeo prilično dobro govoriti. Razumio je imena gotovo svega što bi mi slučajno ustrebalo, i svakoga mjesta kamo sam ga morao poslati, a i meni je mnogo toga govorio. Ukratko, sada sam opet počeo upotrebljavati svoj jezik, a za to sam prije doista imao vrlo malo prilike to jest što se tiče govorenja. Osim užitka da razgovaram s njim, i sam mi je taj momak pravio osobito zadovoljstvo. Njegovo jednostavno, iskreno poštenje svakog je dana dolazilo sve više i više do izražaja, i ja sam to stvorenje doista zavolio. A što se tiče njega, vjerujem da me je volio više nego što je ikada prije išta drugo mogao voljeti.(…)
Evropski gospodari bili su i ostali toliko neodoljivi da robovi nikog i ništa drugo ne vole više od njih; doživotna podložnost, poslušnost i odanost gospodaru predstavlja za ta stvorenja najveće moguće životno ispunjenje. Zna se, kao da je to neka kosmička istina i rasno-biološka nužnost, da je civilizovani beli Evropljanin predodređen da bude gospodar, a crni divljak rob. Crni divljak ima prirodan poriv, nagon maltene, da svog belog civilizovanog gospodara ljubi u noge; crnom divljaku život bez belog civilizovanog gospodara je potpuno prazan i besmislen…
Robinzon Kruso nije jedina riznica mudrosti ove vrste. Takav svetonazor stvaran je i nadgrađivan u brojnim drugim putopisima, beletristici, kvazi-naučnim delima. Duhovno-intelektualna legitimizacija kolonizacije stara je koliko i kolonijalizam… Ipak, nadživeši svoje vreme, Robizon Kruso uzdigao se u nadvremenski simbol. Vekovima je obavezna lektira deci širom Evrope.
Socijalistička Jugoslavija tu nije bila izuzetak. I u njoj su generacije podizane u duhu evropskog kanona. U tom su kanonu kolonijalizam, robovlasništvo, zatiranje domorodačkih populacija romantizovani su do neprepoznatljivosti.
Category: Naše priče, Transkultura, U prvom licu, Uncategorized