Jonas Hassen Khemiri: Prikriveni švedski rasisti
Kada je u martu prošle godine objavljen u dnevnom listu Dagens Nyheter, tekst švedskog pisca “mešovitog” porekla Jonasa Hassena Khemirija koji ovde prenosimo u prevodu Andreja Klemenčića izazvao je pravi zemljotres u švedskoj javnosti – s jedne strane, postao je najšerovaniji tekst od kad u Švedskoj postoje internet izdanja novina; s druge strane, inicirao je dugu javnu polemiku koja, može se reći, ne prestaje… Iako je inicijalno objavljen kao otvoreno pismo ministarki pravde, tekst je vanvremenski i vanprostorni – govori o “novim Evropljanima” i “novoj Evropi”, pa zato i ne gubi na aktuelnosti.
____________
Dobrodošli u moje tijelo. Osjećajte se kao kod kuće. Od sad dijelimo kožu, kičmu i nervni sistem. Evo naših nogu koje uvijek žele da potrče kad ugledaju policijsko vozilo. Evo naših ruku koje uvijek stisnu pesnicu kada političari govore o potrebi da se pooštri granična kontrola i da bude više više unutrašnjih provjera dokumenata kao i više deportacija ljudi bez odgovarajućih dokumenata.
I ovo su naši prsti koji su nedavno napisali veoma javno pismo švedskoj ministrici pravde Beatrice Ask poslije njene izjave na radiju kojom je zagovarala rasno profiliranje putnika u stockholmskom metrou.
Sedmog marta, ministrica je rekla slušateljima na nacionalnoj frekvenci: “Nečije iskustvo s tim zbog čega neko dovodi moje izjave u pitanje može da bude veoma subjektivno”, čime je sugerisala da su rasno profilisani putnici reagovali previše oštro i da je njihova ljutnja bila iracionalna. Bez osvrtanja na svoje riječi, nastavila je: “Postoje oni koji su već prethodno osuđeni i misle da baš njih uvijek ispituju iako je gledajući u neku osobu nemoguće reći da li je ta osoba počinila zločin.”.
Ovo je bio jako zanimljiv izbor riječi – “prethodno osuđeni”. Zato jer je upravo to ono što smo mi. Svi mi smo krivi dok se ne dokaže da smo nevini. Mi, Šveđani koji se ne uklapamo u prevaziđeni stereotip o plavokosom i plavookom, onakvom kakav bi pravi Šveđanin trebao da bude. Mi, koji zbog ličnog iskustva sumnjamo u međunarodnu reputaciju naše zemlje kao raja sa jednakim mogućnostima za sve.
Sjećamo se srama i blata.
Bilo mi je šest kad sam sa ocem čije su ruke znojne, koji si neprestano pročišćava grlo, stalno začešljava kosu i glača cipele na zadnjoj strani koljena, hodao prema pasoškoj kontroli. Sve su roza obojene pustili. Ali su našeg oca zaustavili. I mi mislimo, možda je slučajnost. Dok ne shvatimo da se to ponavlja svake godine.
Bilo mi je sedam i kretao sam u školu kada mi je otac, plašeći se da će djeca naslijediti njegovu ekstravagantnost rekao: “Kada izgledaš kao mi, moraš uvijek biti hiljadu puta bolji od svih ostalih, ako ne želiš biti odbijen”.
Bilo mi je osam kada sam odlučio da ću da postanem razredni štreber.
Bilo mi je devet kada sam gledao akcione filmove u kojima su ljudi tamne boje kože silovali i kidnapovali, manipulisali i lagali, krali i zlostavljali.
Bilo mi je deset kada su me skinheadsi prvi, ali ne i posljednji put, gonili.
Bilo mi je dvanaest kada sam ušao u prodavnicu ploča primjetivši da su se ljudi iz obezbeđenja kao ajkule sjatili u čopor i okružuju nas. Pričaju u svoje walkie-talkies držeći tek koji metar razdaljine od nas. Kreći se maksimalno nekriminalno. Hodaj normalno. Diši smireno. Otiđi do police sa CD-ovima i kupi taj Tupacov album na način koji da jasno do znanja da ne planiraš da ga ukradeš.
Bilo mi je 13 kada sam slušao razne priče. Prijateljev stariji brat ubačen u policijski kombi i prebijen. Očev prijatelj N kojeg je policijska patrola stavila pod ključ zbog pijanosti jer su mislili da se tetura. Tek sljedeći dan primijetili su da nešto nije u redu i snimak je pokazao aneurizam i na njegovoj sahrani njegova djevojka je rekla “Da su me barem pozvali, rekla bi im da ne pije alkohol”. Sve to vrijeme naš grad je pod opsadom ksenofoba koji je snajperom upucao 11 tamnoputih muškaraca za sedam mjeseci, bez reakcije policije.
Bilo mi je 15 kada sam sjedio ispred prodavnice elektronike i policijski kombi se zaustavio, dva policajca su izašla, pitala nas za ličnu kartu i šta se dešava večeras. Onda su se vratili u kombi.
A sve vrijeme se odvija unutrašnji boj. Jedan glas kaže: Nemaju nikakvo pravo da imaju predrasude protiv nas. Ne mogu napraviti kordon oko cijelog grada svojim uniformama. Ne mogu postići to da osjećamo nesigurnim u vlastitom komšiluku.
Ali drugi glas kaže: Šta ako je bila naša greška? Vjerovatno smo pričali preglasno. Nosili smo kapuljače i tenisice. Mogli smo da ne stavimo na sebe toliko melanina. Slučajno imamo prezimena koja ovu zemlju podsjećaju da je dio globalnog društva. Bili smo mladi. Sve će definitivno biti drugačije kad budemo stariji.
Ali onda smo jaknu sa kapuljačom zamijenili crnim kaputom, a kapu šalom. Prestali smo da igramo košarku i počeli studirati ekonomiju. Jednog dana smo stajali ispred glavne stanice bilježeći nešto u bilježnicu (jer čak i ako smo studirali ekonomiju, imali smo tajni san da ćemo postati autori).
Neko se iznenada pojavio. Širok čovjek sa komunikacijskom napravom u uhu pitao nas je za ličnu kartu, gurnuo naše ruke i odvukao nas prema policijskom kombiju. Izgleda da smo se poklapali sa opisom. Izgleda da smo izgledali kao neko drugi. Sjedili smo u kombiju 20 minuta. Sami. Ali ne zaista sami. Oko 100 ljudi je prošlo pored. Pogledali su nas onim pogledom koji je šaptao: “Evo. Još Jedan. Još jedan koji se ponaša potpuno u skladu sa našim stereotipima”.
ŽELIM da ste mogli da budete sa mnom u tom policijskom kombiju. Ali ja sam tamo sjedio sam. I gledao sam u oči onih koji su prolazili pored mene i pokušao da im pokažem da nisam kriv, da sam samo stajao tamo i izgledao na određen način. Ali teško je zagovarati svoju nevinost iz zadnjeg dijela policijskog automobila. I nemoguće je biti dio društva kada svi stalno pretpostavljaju da nisi.
Poslije 20 minuta su me pustili. Bez izvinjenja. Bez objašnjenja. Umjesto toga: “Sad možete da idete”.
Znajući da je drugima mnogo gore, izabrao sam tišinu umjesto riječi. Ipak sam ovde rođen. Znam jezik. Nije mi zaprijećeno deportacijom.
Godine su prošle i političari su predstavili njihov novi plan kako da pronađu ljude koji nemaju adekvatne dokumente. Policija je počela da traži po tržnim centima, prekidajući vjenčanja i stojeći izvan besplatnih klinika. Porodice sa djecom rođenom ovde su bile deportovane u zemlje u kojima njihova djeca nikad nisu bila.
Svi samo “rade svoj posao”. Obezbjeđenje, policija, carinici, političari, građani.
I ništa se ne mijenja. Ova opresija niskog intenziteta živi zahvaljujući našoj nesposobnosti da reformulišemo nacionalnu samopercepciju.
Tako da će se večeras, ispred bara negdje u Stokholmu grupe nebijelih ljudi sistematki raspršavati kako ih ne bi zaustavio izbacivač.
Sutra će oni sa stranim imenima upotrijebiti partnerovo prezime kad budu htjeli da iznajme stan. I upravo sada sasvim obična Šveđanka čiji roditelji dolaze iz neke druge zemlje na molbu za posao piše “ROĐENA I ODRASLA U ŠVEDSKOJ” jer zna šta će se desiti ako to ne napiše.
Svi znaju. Ali niko ništa ne radi. Umjesto toga fokusiramo se na procesuiranje ljudi koji su se doselili ovde tražeći sigurnost koju tako ponosno nudimo nekim od naših državljana.
I pišem “mi”, jer smo mi dio ove cjeline, ovog društva, ovi mi.
Sad možete da idete.
Jonas Hassen Khemiri
Prevod: Andrej Klemenčić