Prenosimo: Nakon apsurdistana, Florida
Piše: Danijela Dolenec
Izvor: H-Alter (www.h-alter.org)
U prošlom sam tekstu pisala o vrsti prezira spram naroda koji iskazuju pripadnici političkih elita u Hrvatskoj, a koja se kristalizirala u javnim raspravama tijekom provedbe zadnjeg referenduma. Radi se o stavu prema kojem, ukratko, narodu ne treba dati u ruke puno prilika za političko odlučivanje budući je neuk i nekompetentan. Ovdje nastavljam istraživati srodan oblik samostigmatizacije gdje, na još općenitijojEuropa u Balkan projicira dijelove sebe kojih se srami ili ih želi potisnuti – od iracionalnosti i sklonosti užitku do netolerancije i etničke mržnjerazini, svojevoljno sami sebe kao zajednicu prozivamo Apsurdistanom.
Već je dosta napisano o tome kako smo kao Balkanci “zamišljeni” u imaginaciji Zapada. Kao granični teritorij, Balkan od 19. stoljeća predstavlja repozitorij projekcija stare Europe o barbarizmu i hedonizmu. Još od Crnog janjeta i sivog sokola Rebecce West (1941) europska imaginacija je ispunjena slikama Balkana u žanru krvoločnog etničkog nasilja s jedne, te uzburkane krvi, hedonizma i strasti s druge strane. Kako nam je pojasnila Maria Todorova (1997), u europskoj koncepciji Balkan je istovremeno i u Europi i izvan je – svojevrsni Europin id, necivilizirano ali seksi iracionalno Ja.
Tako nas je časopis Economist na početku ekonomske krize 2009. g. opisivao kao regiju koja je sprčkala reforme i spiskala milijarde dok je trajala “pijanka stranih investicija”[i]. Kao što sebe želimo vidjeti kao osobu koja vrijedno radi, džogira ujutro i zdravo jede, a ne kao nekoga tko spava dokasno, povremeno laže i nikako da stigne do teretane – tako i Europa u Balkan projicira dijelove sebe kojih se srami ili ih želi potisnuti – od iracionalnosti i sklonosti užitku do netolerancije i etničke mržnje. U toj simplificiranoj dihotomiji Europa predstavlja civilizaciju, racionalnost i napredak, a Balkan predstavlja zaostalost, nasilje i otpor modernizaciji.
Primarni refleks na takvo etiketiranje u Hrvatskoj je bilo nijekanje pripadnosti Balkanu. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio je gorljivi zagovornik pripadnosti Hrvatske srednjeeuropskom civilizacijskom krugu, te potrebi da ona izađe s Balkana i vrati se europskim korijenima. Njegova teza o Hrvatskoj kao “nerazdvojno povezanoj sa zapadnoeuropskom civilizacijom”[ii], kao i metafora o predziđu kršćanstva, ugrađene su u temelje naše moderne desne ideologije. Tuđman je tu ideju kombinirao s osloncem na Huntingtonovu teoriju o sukobu civilizacija kako bi Hrvatsku definirao nasuprot Balkanu kao “mitskome mjestu mraka i barbarstva”[iii], s kojim dijelimo samo kratku epizodu u 20. stoljeću.
Ova koncepcija u najvećoj mjeri određuje i politički diskurs nakon 2000. godine, s manjim modifikacijama od Račanove vlade nadalje, kada je pod pritiskom regionalnog pristupa Europske unije obnovljena metafora o Hrvatskoj kao mostu između Zapada i Istoka[iv]. Prema tome, nijekanje pripadnosti Balkanu čini postojanu odrednicu hrvatskog identiteta, potvrđenu i u nedavnom govoru ministricePusić na otvorenju izložbe Meštrovićevih djela u Parizu, kada je istaknula “da je Hrvatska oduvijek bila kulturni dio Europe”[v].
No, prisutan je i novi obrazac kojim europski kolonijalni pogled na Balkan internaliziramo tako da sami sebe poimamo iz vizure dominantne grupe, da posudim Fanonovu terminologiju. Naime, iako na stigmatizirajuće etikete reagiramo odbacivanjem, te nam percepcije identiteta ipak ulaze u svijest. Na taj je način moguće vlastitu zemlju pojmiti kao Apsurdistan, odnosno zajednicu koja principe iracionalnog i neukog dovodi do krajnjih granica. Drugim riječima, izvana nametnuta negativna slikao sebi internalizira se do te mjere da je projiciramo natrag simplificiraniju nego je ikad mišljena. Pritom manje imam na umu zadnji album Dubioze Kolektiv, a više našu poslovnu elitu koja se neumorno snebiva nad iracionalnostima i blesavoćama vlastitih sunarodnjaka. Jedan od odraza tog stava je i internetski portal Apsurdistan[vi], inspiriran upravo Dubiozinim albumom.
Poetika samog Dubiozinog albuma ovdje nije zanimljiva, budući da se dobrim dijelom može podvesti pod vrstu socijalne kritike koju su TBF u Hrvatskoj formulirali prijedesetak godina; no ime i naslovnica albuma odražavaju samostigmatizaciju koju imam na umu. Kako piše jedan glazbeni kritičar, autor naslovnice albuma “nije Ivo Andrić ili Rebecca West, no koristeći puno manje tinte od njih u jednom grbu objasnio je temelje Balkana”[vii]. Naslovnica naime prikazuje grb Apsurdistana koji krase puške i vilice, mačevima probodene ovce s krilima, srp i čekić okruženi europskim zvjedicama – te u sredini noj s glavom zabijenom u pijesak.
Sama Dubioza opisuje Apsurdistan kao društvo koje “svakim danom sve više liči na montipajtonovski skeč u kojem logika i zdrav razum ne postoje ni u tragovima”[viii]. Na tom tragu, internetski portal Apsurdistan, koji je ove jeseni pokrenula mlađa generacija poslovnih ljudi u Hrvatskoj, poziva sugrađane da objavljuju apsurdne priče iz svoje okoline. Najaktivnije rubrike su administracija i institucije, ali tu su i država, gospodarstvo, školstvo i zdravstvo – u svim sferama zajednice pronalazimo potvrde svoje apsurdnosti. Jedna vezana fejsbuk stranica Apsurdistan opisuje kao prekrasno mjesto za rad ako “ste mazohist ili dobro uklopljeni u državni kapitalizam”, a druga kao mjesto gdje je “more bistrije od
Umjesto zahtjevne sustavne analize drugih zemalja koji mogu donijeti dalekosežne uvide, naše akademsko polje njeguje žanr “samo u Hrvatskoj”, neumorno ističući naše posebnosti i doprinoseći tako pogubnom odstajanju od naporne potrage za objašnjenjimanaroda”.
Znači, dok je nacionalistički odgovor inzistirao da Balkan u sebi odbacimo, ova interpretacija pounutruje kolonijalnu percepciju prema kojoj smo glupi i iracionalni narod koji živi život s glavom u pijesku. Kad smo takvi, nije čudo da nismo u stanju izgraditi funkcionirajuću tržišnu ekonomiju i stvoriti klimu za investicije – za to je potrebno racionalno urediti društvene odnose. Iako je sve je jasno i zapadne zemlje su već našle rješenja, mi smo to nesposobni primijeniti. Budući da stalno izmišljamo toplu vodu, naravno da nam je kapitalizam politički, politika iracionalna a ljudi su nam ovce. Kad bismo samo dozvolili primjenu racionalnih rješenja koja su već isprobana na Zapadu, mogli bismo postati normalna zemlja.
O čemu se ovdje radi? Za potrebe laičke interpretacije stvarnosti, navedeno posezanje za mentalitetom kao objašnjenjem pojava u našoj političkoj zajednici možemo razumjeti. Osim toga, oslanja se na omiljeni žanr domaćih analitičara o posebnosti Hrvatske, od spomenute metafore predziđa do mnogih drugih razloga koji se navode za njenu neusporedivost s drugim zajednicama. Umjesto zahtjevne sustavne analize drugih zemalja koji mogu donijeti dalekosežne uvide, naše akademsko polje njeguje žanr “samo u Hrvatskoj”, neumorno ističući naše posebnosti i doprinoseći tako pogubnom odstajanju od naporne potrage za objašnjenjima. No, na žalost ovaj problem nije svodiv samo na parohijalnost domaćih društvenih znanosti.
Naime, jednom kad prihvatimo da je apsurdna količina iracionalnosti moguća “samo u Hrvatskoj”, mi zapravo odustajemo od politike u njenom temeljnom značenju kolektivnog djelovanja koje stremi određenim ciljevima. Odustajemo od stvarnih pokušaja tumačenja problema u hrvatskom društvu ne kao slučajnih nusproizvodaUmjesto da se isrcpljujemo kolektivnom borbom za svoj ljudski dignitet, ugrožena radna i socijalna prava, spremni smo zajednicu prepustiti stručnjacima koji već imaju kvalitetna rješenja za naš bolji životovaca koje bleje nego kao objašnjivih ishoda političkih i ekonomskih okolnosti. Na tako pripremljenom terenu, gdje smo sebe prihvatili kao nesposobne, nakon što smo odustali od pokušaja razumijevanja vlastite stvarnosti, u drugom smo koraku spremni prepustiti upravljanje elitama. Umjesto da se isrcpljujemo kolektivnom borbom za svoj ljudski dignitet, ugrožena radna i socijalna prava, spremni smo zajednicu prepustiti stručnjacima koji već imaju kvalitetna rješenja za naš bolji život. Nova stranka koja okuplja domaću poslovnu elitu tako nam poručuje da je naša uloga u tome da sebe poimamo kao jedinstvenu naciju i njegujemo nacionalni konsenzus[ix], a ne da razumijemo vlastite interese i borimo se za njih. Naime, recept za uspjeh je već poznat, a naša mu je neukost glavna prepreka – sve što se od nas traži jest da se prestanemo odupirati racionalnim rješenjima i prepustimo poslovnoj eliti daApsurdistan pretvori u Floridu.
[i] The Economist: The Bill that Could Break Europe
[ii] Govor Franje Tuđmana u Saboru, svibanj 1990.g.
[iii] Ivo Žanić “Simbolični identitet Hrvatske u trokutu raskrižje – predziđe – most”
[iv] Zambelli, Nataša (2010) “Između Balkana i Zapada: problem hrvatskog identiteta nakon Tuđmana i diskurzivna rekonstrukcija regije”, Politička misao, god. 47, br. 1, str. 55-76
[v]Ministrica Pusić za Jutarnji list
[vi]Web portal Apsurdistan
[vii]Recenzija albuma Dubioze Kolektiv
[viii] Web stranica Dubioze kolektiv
[ix]Platforma Nacionalnog foruma
Category: Prenosimo