Transkultura

Post-gastarbajterska priča: Samo da svane

Koliko je sati? Kad će da svane?

Zagospodario mrak Širokim poljem. Otegao se kao gladna godina. Čkiljava sijalica na rubu dvorišta Nenadove kuće teško odoleva žestokom mrazu u sumaglici januarske noći.

»Šta bi to moglo da bude? Ako primetim kakvog lopužu pucaću kroz przorsko staklo, pa šta bude. Ako ja ne potegnem, oni će. Jasno je da su me one noći, kada su napravili pustoš u našoj novoj kući, vrebali.

Koliko samo kuraži da dođu pod prozor da prate svaki moj korak. Neka prođe samo još ova noć…

Ovako ću sutra da uradim: u onoj sobi tamo opremiću krevet, pored ležaja biće moje cipele, a sa strane grejalica. Sijalica će tokom cele noći osvetljavati prostoriju. Nezvani gost, verujem, biće ubeđen da se ja nalazim tamo pod onim pokrivačem, a ja ću nesmetano sve vreme u drugoj sobi, ovoj gde sam i sada, da pratim razvoj događaja…

Čudno neko vreme. Osećam strah u kostima. Kako li izgleda taj neprijatelj koga se ja noćas bojim. Koliko puta smo noću prošlog rata bili na dohvat ruke neprijatelja, ja i moji drugovi. Nije bilo ni trunke straha.

Tako je bilo i kasnije, kada smo kopali ugalj, ginuli su, doduše, drugovi zbog obrušavanja zemlje, a ja se nikada nisam zabrinuo za svoj život. Mrak je tada bio moj veliki saveznik… Umirio se i Žućko. Šta ako mu je neko poturio zatrovano meso…ko zna koliko ih ima?

One noći sam dobro prošao. Da sam se pojavio ubili bi me razbojnici.

…Susedi uveliko spavaju. Šta bi mi vredelo i da su budni. I kada bi me neko napao, verujem da ne bi glavu podigli. Nedavno, kada se razboleh, niko ne dođe da mi pomogne. Ni rika gladnih krava nije ih pokrenula…

Znam: ljubomorni su na sve ovo naše bogatstvo koje smo stekli. Kažu: njegovi zgrću pare tamo u tuđini, mogu da plate slugu da pomaže starcu. Verujem, radovali bi se kada bih ja skapao ovako bespomoćan.

…Eno, Žućko se ponovo javlja. Možda se neko ušunjao u štalu. Ne bih mogao da prežalim kada bi mi neko odneo ona dva teleta, one dve lutke…

Neće moj Predrag da me sluša. Lepo sam mu govorio da proda svu stoku. I da sam mlađi teško bih mogao da se brinem o njoj. Druga su to bila vremena kada je moja Stanija bila živa.

Džaba mu svi silni milioni kada ovo ovde iz dana u dan sve više propada. Ponovo ću sutra nekako odgegati do pošte. Pozvaću Predraga! Reći ću mu: ili dođi kući da čuvaš ovo što si zajedno sa mnom godinama sticao ili ću ja goveda da rasprodam.

Kuću zaključaj, neka se zna da nema žive duše, kao što je nema ni sada, jer mene ne računaj.

Neka nam se narod ruga kako uvek među poslednjima i u nevreme sejemo i žanjemo.

Ionako mi stalno prebacuju za one dve njive kojima gospodari korov…Znam njegov odgovor, kao da ga sada slušam. Izgovoriće po ko zna koji put: »izdrži babo«, još malo, a na proleće eto mene posve. Tako govori evo već šesta godina, od dana kada mu je majka umrla…

Prevari me san. Šta li se zbivalo na Širokom polju za ovih pola sata? Opet ovaj dosadni lavež pasa. Ni Žućko im ne ostaje dužan. Nadlajava se sa njima. Ipak, ovo sada nije njegovo svakodnevno zavijanje. Siguran sam da se neko nalazi u njegovoj blizini…Govorio sam Predragu da mi ostavi revolver. Šta da radim sa ovom dvocevkom? Neću stići ni da se okrenem, a može mi pući po glavi… Čekaj, setio sam se: postaviću onu namagnetisanu baterijsku lampu, šta sve neće starac da izmisli, na cev puške. Tako ću dobiti snajpericu. Treba samo nanišaniti u pravcu snopa svetlosti i lopuže će stići zaslužena kazna…

Želudac me neprestano muči. Dojadiše mi ove konzerve…kao da sam na nekakvom frontu. Navikao sam na onaj skamenjeni hleb, ali konzerve…

Koliko li dana prođe, a ni kuma Milosava nema. On bi mi svakog dana hleb donosio. Verovatno je bolestan. Znam da je i njemu do razgovora, sam je među četiri zida kao i ja.

Odavno nisam zavirio u onaj zamrzivač…Kad sam ja kuvao, neću ni sada makar umro od gladi. Od komšija nikada ni po koju cenu neću tražiti da mi iz grada donesu hleb…

U mojoj kući letos, kada ženih unuka, najelo se i napilo čitavo Široko polje. Bilo je više od petsto duša. Preteklo je i  bačeno brdo hrane. Moji su se poigravali nemačkim markama i švedskim krunama.

Napuniše mi nekakvu đačku torbu tim stranim parama i rekoše mi da teram inat sa muzikom i komšijama. Možda mi i zbog toga komšije okreću leđa.«

Žućko se još jendom oglasi. Petao mu se pridruži. Svetlost dana neprimetno uđe u Nenadovu sobu, a on, po ko zna koji put, zameni dan za noći – zaspa.

Category: Transkultura, Uncategorized
Author: