Snježana Kordić: Među lingvistima vlada zatvoreni korporativni duh
Ugledna španska izdavačka kuća “Euphonía” 2014. godine objavila je prevod kontroverzne knjige “Jezik i nacionalizam” lingvistkinje Snježane Kordić. Prevodilac Juan Cristóbal Díaz, saradnik Trans Europe Expressa, kaže kako je ovu knjigu preveo sa nadom da će taj rad doprineti lingvističkoj debati unutar Španije – tako što će skrenuti veću pažnja na problematiku oko jezika i na to kako se politički zloupotrebljava jezik na južnoslovenskom prostoru; ali i tako što bi srpskohrvatski primer poslužio za analiziranje jezičke situacije u Španiji danas.
Španski prevod knjige “Jezik i nacionalizam” bio je ujedno i prvi prevod ove lingvističke studije na jedan veliki svetski jezik, pa je to bio i neposredan povod za razgovor koji sledi u kome su učestvovali autorka Snježana Kordić, prevodilac Juan Cristobal Diaz i urednik sajta Trans Europe Express Predrag Dragosavac.
J. C. D. – U knjizi “Jezik i nacionalizam” impresivan je način na koji je svaka suštinska tvrdnja kroz celu knjigu podržana nizom citata međunarodnih eksperata iz raznih polja misli i nauke. Pored ostalog koristili ste i brojne odlomke koji potiču iz tekstova nobelovca Vargasa Llose. Neki od njih u originalnom kontekstu osuđivali su razne oblike nacionalizma u Španiji. Moje prvo pitanje, da krenemo u kontekstu gde će prevod knjige “Jezik i nacionalizam” biti objavljen, glasi ovako: da li možete nekako uporediti sadašnju jezičku situaciju u Španiji sa onom u bivšoj Jugoslaviji i sadašnjim državama tog prostora? Da li je uopšte moguće uporediti obe situacije sa lingvističke tačke gledišta?
S. K. – Može se odnos između latinoameričkih varijanata španjolskog i evropskog španjolskog usporediti s odnosom između hrvatske, srpske, bosanske i crnogorske jezične varijante. To je približno podjednaka lingvistička situacija, s tim da su između ovih posljednjih četiriju varijanata međusobne razlike još manje. Budući da se te varijante baziraju na istom dijalektu (štokavskom), njihov međusobni odnos nije lingvistički adekvatan odnosu između kastilijanskog i katalonijskog. Ono što se unutar svih država koje ste naveli može zapaziti kao slično, to je da određene grupacije na osnovi pojedinih obilježja kulture vode politiku, a to je onda izvor za konflikte unutar tih država.
J. C. D. – Kao što kažete, razlike unutar španskog govornog područja su veće nego kod srpskohrvatskog, pogotovo što se tiče usmene komunikacije. Međutim, pisani španski i usmeni španski visokoobrazovanih slojeva populacije širom sveta deluje mnogo homogenizovanije. Poslednjih decenija u mišljenju nekoliko važnih članova Real Academia Española (RAE) preovladava koncept “koiné”, koji potiče iz grčkog jezika helenističkog perioda, kao definicija modaliteta standardnog španskog jezika kojim se služe korisnici iz raznih delova sveta gde se priča španski. Možemo li primeniti taj pojam i na srpskohrvatskom govornom području ili govornici srpskohrvatskog nemaju ni najmanju potrebu da podešavaju jezik kojim se svakodnevno služe da premoste eventualne poteškoće kad se suočavaju sa pojedincima koji govore drugom nacionalnom varijantom tog jezika?
S. K. – Moglo bi se reći da se u slučaju srpskohrvatskog rijetko nailazi na poteškoće u sporazumijevanju, najčešće ih uopće nema. Naspram španjolskog slučaja koji opisujete uočljiva je razlika da na primjer u Hrvatskoj baš intelektualci inzistiraju da se pazi da svatko koristi svoju varijantu. To je bilo jako prisutno još za vrijeme postojanja zajedničke države, a nakon raspada još je više potencirano. U pisanom jeziku postoji određena cenzura, tj. angažirani su u medijima, izdavačkim kućama i drugdje lektori koji interveniraju u tekst autora, najčešće ga uopće ne pitajući za dozvolu. Postoje crne liste riječi na osnovi kojih lektori izbacuju riječi iz tekstova. Za razliku od intelektualnih krugova, širi slojevi stanovništva masovno koriste proskribirane riječi.
J. C. D. – U Vašoj knjizi detaljno se opisuje presudna uloga političara na samom vrhu države u saradnji sa katedrama kroatistike i samom HAZU kad je reč o proizvodnji i širenju jezičkog purizma. Da li osećate u poslednje vreme neke promene ili nijanse naspram doba vladavine HDZ-a oko lingvističke politike kod političke i akademske elite Hrvatske? Postoji li danas u Hrvatskoj jedan opušteniji stepen pristupanja jeziku koji stvarno govori “obična raja” od strane onih koji određuju zvaničnu jezičku politiku u zemlji? Da li akademska i univerzitetska elita poseduje dovoljnu moć da forsira poželjne promene u jeziku naroda? Kako se sprovodi u delo ta jezička politika nametanja i kontrole nad populacijom?
S. K. – Sprovodi se kroz škole, kroz školske udžbenike koji su sve više purificirani. Također se sprovodi kroz medije, na primjer na televiziji i na radiju se skoro svaki dan emitiraju emisije u kojima govore ljudima koje riječi ne smiju koristiti i koje riječi trebaju koristiti. To je praksa koja traje već nekoliko desetljeća i postigla je da se na purizam gleda kao na izraz kulture, znanja i patriotizma. U tom razdoblju su se već više puta promijenile političke stranke na vlasti, ali odnos prema purizmu nije se do danas promijenio ni kod političke ni kod akademske elite.
P. D. – Koliko su, prema Vašim saznanjima, katedre za slavistiku po Evropi i svetu podržavale eks-jugoslovensko lingvističko ludilo? U kojim zemljama su te katedre delovale naučno-autonomnije, a gde su pratile državnu politiku koja je hranila ‘stvaranje jasnih nacionalnih identiteta’ na ex-yu prostoru?
S. K. – Ne može se o tome govoriti po državama jer unutar iste zemlje ima i jednoga i drugoga. Ovisno o pojedinoj katedri u nekom konkretnom gradu. Drugim riječima, jedan čovjek na nekom univerzitetu, profesor s imenom i prezimenom stoji iza odluke hoće li biti lingvistički dosljedan ili će zastupati stavove pojedinog balkanskog nacionalizma. Mogu navesti neke od gradova u kojima su držali do profesionalizma, npr. Hamburg, Köln, Kopenhagen, London, Pariz, Rim itd. Ali ne izgleda mi prikladno imenovati gradove u kojima su se profesori okrenuli od znanosti jer potrebno je nešto reći o bitnim okolnostima koje prate slavistiku zadnjih desetljeća. Za vrijeme hladnog rata 70-ih godina dogodio se bum slavističkih katedri jer je politička klima bila takva da se htjelo što bolje upoznati potencijalnog neprijatelja. Profesorska mjesta brojnih tada otvorenih katedri slavistike trebalo je popuniti kadrovima kojih Zapad nije imao u dovoljnom broju, pa su često zapošljavali i one koji su slabo govorili neki slavenski jezik. Za razliku od npr. studija anglistike, redovita je pojava da nastava na slavistici nije bila održavana na jeziku koji se studira. Mnogi od profesora slavistike su čitav svoj radni vijek proveli u vrlo frustrirajućoj situaciji da su među studentima često imali izvorne govornike nekog slavenskog jezika koji su stoga daleko bolje znali jezik od svog profesora. Početkom 21. stoljeća velik broj tih profesora dolazi u dob za penziju. Istovremeno, zapadna društva prekomjerno uvećane društvene znanosti žele smanjiti u korist prirodnih znanosti zbog mjera štednje. Nestankom hladnog rata interes politike za slavenske jezik slabi, a i tržište rada je prepunjeno Slavenima kojima je materinski jezik slavenski, pa naći prevodioca nije nikakav problem. Tako dolazi do masovnog zatvaranja slavističkih katedri, što se bezbolno moglo izvesti tako što jednostavno nije zaposlen neki novi slavist na mjestu onoga koji je otišao u penziju. Katedre su desetkovane, više ne postoje, pa profesore koji su podržavali neki od naših nacionalizama i gradove u kojima su radili nije danas više potrebno isticati. Tamo gdje je slavistika do danas još preživjela često je u krnjem obliku. Svodi se na rusistiku, eventualno i polonistiku, a južna slavistika kao najmanja je žrtvovana i više ne postoji.
Ono što smatram zanimljivijim je spomenuti postojanje pritisaka iz zemalja nasljednica Jugoslavije i njihovih ambasada. Uslijed toga, neki strani profesori su se plašili doći na zub našim nacionalistima, da se njihova katedra počne pojavljivati kao meta u novinama, pa da to možda privuče pažnju njihovih vlastitih političara da ih ukinu, i onda su zato sami cenzurirali svoja shvaćanja, ali to im nije pomoglo. Zadnjih godina do penzije im se eventualno ime nije blatilo, i to je sve. Druga metoda usmjeravanja tadašnjih slavista da se usklade sa stavovima novonastalih država su nagrade u obliku dodjele počasnog doktorata ili članstva u HAZU. Neki su se priklonili ne samo zato da bi njima život bio ugodniji, nego i zbog svojih studenata. Naime, Hrvatska svake godine nudi stranim slavističkim katedrama stipendije za studente, koji time dobivaju mogućnost da neko vrijeme usavršavaju jezik u izvornoj sredini. To je bitno i profesorima i studentima. A nepodobnim profesorima Zagreb jednostavno obustavi dodjelu tih stipendija. Možemo spomenuti još nešto što igra ulogu, a to je da se nekim profesorima učinila privlačnim mogućnost predočavanja sebe među kolegama na fakultetu kao znalca većeg broja južnoslavenskih jezika, naime, i srpskog i hrvatskog i bosanskog i crnogorskog. I slavisti su samo ljudi, kao i svi drugi. Zato znanost znaju gurnuti u drugi plan.
P. D. – Koji način učenja i izučavanja ‘našeg’ jezika Vi sugerišete kolegama u inostranstvu? U Upsali, na primer, koja je jedini švedski univerzitet gde se ‘izučava’ i ‘podučava’ ‘naš’ jezik, prve dve godine su zajedničke (gramatika itd.), a onda studenti treba da se opredele za neki konkretan ‘jezik’. I tu se onda u praksi dolazi do jedne paradoksalne realnosti – da švedski student, koji je po definiciji ‘štreber’, dosledan, poštuje pravila, na kraju uči ‘čistiju’ varijantu srpskog/hrvatskog/bosanskog nego što se ona bilo gde u realnom životu govori…
S. K. – Da, ta paradoksalna situacija je i kad na primjer u Vojvodini kroatisti podučavaju i zahtijevaju da na ispitu polaznici moraju govoriti onako kako nitko u Hrvatskoj ne govori. Mogu opisati kakve prakse sam se ja pridržavala u Njemačkoj kad sam zapošljavala nastavnike koji su podučavali studente jezik na početku studija prije nego što su nastavljali studij lingvistike kod mene. Jednostavno je nastavnik podučavao varijantu sredine iz koje slučajno dolazi. I pritom je objasnio polaznicima neke osnovne varijantske razlike. Studenti koji su eventualno imali predznanje iz neke druge varijante mogli su zadržati takvo izražavanje i na nastavi. Bitno je bilo dovesti studenta što prije u fazu da bilo kako počne komunicirati na jeziku koji uči. A kasnije, ako neki odluče živjeti jedno vrijeme u nekoj našoj sredini, spontano usklade svoje izražavanje varijanti s kojom se tamo susreću. Moram spomenuti da se ista ova praksa primjenjuje i na studijima drugih policentričnih jezika s varijantama, npr. engleskog, francuskog, španjolskog, njemačkog, kad se uče kao strani jezici.
J. C. D. – Da li mislite da ulaskom u Evropsku Uniju može da se promeni jezička situacija kako unutar same Hrvatske tako i u odnosu sa susednim zemljama gde se govori isti policentričan standardni jezik? Da li će institucije Evropske Unije gledati kroz prste sadašnjem pristupu jeziku u Hrvatskoj zasnovanom na proizvoljnom razgraničavanju zajedničkih svojstava svih korisnika srpskohrvatskog jezika? Kakav je inače stav EU prema srpskohrvatskom jeziku u ovom trenutku?
S. K. – Institucije EU nemaju neko tijelo sastavljeno od eksperata lingvista kojima bi bio zadatak da procjenjuju da li je nešto jedan jezik ili više jezika. Unazad pola stoljeća još iz vremena Evropske zajednice pa sve do danas postoji pravilo u EU da se stav svake nove članice o njenom jezika preuzima po automatizmu. Nisu prije pola stoljeća mogli predvidjeti da bi se mogao dogoditi takav apsurd da neka nova članica tvrdi da je njen jezik manji nego što jest s obzirom da je prednost svakoj državi ako je jezik kojim govori što veći. Kad je Austrija ulazila u EU, smatrala je pozitivnom okolnošću što već jedna ranija članica govori isti jezik. Treba imati na umu i da u zemljama EU ima sve manje stručnjaka za južnoslavensko jezično područje, a i da su oni izloženi raznim oblicima pritiska iz Hrvatske. Također treba navesti i podatak da je ulaskom Hrvatske u EU dvjesto prevodilaca iz Hrvatske dobilo posao u EU-administraciji na dobro plaćenom poslu prevođenja, a nezanemariv financijski interes imaju i buduće tri članice Crna Gora, Srbija i Bosna i Hercegovina da zaposle na računu EU svaka po novih dvjesto prevodilaca, dakle ukupno 800 umjesto 200 ljudi.
J. C. D. – Citirajući Danila Kiša, danas u Hrvatskoj, koje je “poslednje pribežište zdravog razuma” kompetentnim i poštenim lingvistima koji žele sprovoditi svoj posao u normalnim uslovima? Raditi isključivo u inostranstvu? Da li vrata akademske zajednice i institucija su im otvorena ili postoji zatvoreni korporativni duh u svim segmentima intelektualnog života zemlje barem što se lingvistike tiče?
S. K. – Vlada zatvoreni korporativni duh među lingvistima. Međutim, pokazalo se da je ljudski um žilav jer unatoč stalnoj propagandi na televiziji, mnogi hrvatski intelektualci nelingvisti danas jasno kažu da se radi o zajedničkom jeziku. Tečna komunikacija s ljudima iz istočnih susjednih zemalja neposredno poništava tezu da se radi o stranim jezicima i pokazuje zastranjenost purista koji su poduprti od strane države.
J. C. D. – Kakva je danas situacija u drugim centrima zajedničkog standarnog policentričnog jezika, da li ta šizofrenija i težnja za, inače nepostojećim, purističkim izvornim jezikom postoji u istoj meri u Beogradu, Podgorici i/ili Sarajevu?
S. K. – Hrvatska ima prestižnu ulogu u državama istočnije od nje, tako da njenu jezičnu politiku imitiraju u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, a sve više i u Srbiji. Nacionalizam je u svim tim zemljama temelj politike, a on ima sklonost da temu jezika instrumentalizira za svoje ciljeve.
P. D. – Kad se malo pomeri sa ex-yu prostora, čovek se susreće sa jednim interesantnim fenomenom, koji je, u principu, jedna od najupečatljivijih ilustracija iracionalnosti svih ‘nacionalnih politika’ koje su vođene na ex-yu prostoru sada već decenijama – s jedne strane se ubija za ‘nacionalno’, armije ‘stručnjaka’ se angažuju da izmišljaju ili brane posebne jezike ili pismo, a u isto vreme hiljade naših ljudi, koji su se raštrkali po Evropi i svetu, taj jezik bukvalno zaboravljaju – jer nema pristojnih novina, radio-stanica, načina da jezik održe… Iranci (kojih u Švedskoj ima manje nego ‘Jugoslovena’) samo u Stokholmu imaju deset radio stanica, dovode pisce iz Irana da vode svakodnevni program uživo, sve to da bi se održali jezik, ‘govorna kultura’, itd. Jedini koji brinu o ‘kulturi’ ex-yu dijaspore su polupismeni ‘turbo-folk’ preduzimači… Kako Vi gledate na budućnost ‘našeg’ jezika na prostoru bivše zajedničke države i po Evropi/svetu?
S. K. – Normalna je stvar da svakome treba znanje jezika sredine u kojoj živi pa tako kad netko iseli, onda njegovi potomci tamo najčešće bolje znaju jezik zemlje u kojoj žive. Useljenici iz nekih država su bolje organizirani, ali time samo malo odgađaju prirodnu jezičnu asimilaciju. Sjetimo se da u njemačkom kvartu New Yorka danas više nitko ne zna njemački jezik. A budućnost jezika u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori? Primjetno je da mlade generacije sve bolje znaju engleski jezik, skoro pa su dvojezične. To je jako dobro za njih jer im otvara mnoge mogućnosti. Prošle godine je predsjednik Njemačke Joachim Gauck pozvao da čitava EU bude dvojezična i da joj zajednički jezik bude engleski.
P. D. – Koja je ‘jezička situacija’ (iz prošlosti ili sadašnjosti) najsličnija našoj i da li na tom iskustvu drugih možemo nešto da naučimo? Kome bi naše iskustvo moglo da bude poučno? Šta Evropa iz njega može da nauči?
S. K. – Ima mnoštvo jezičnih situacija sličnih našoj, svi policentrični jezici su takvi, a među njima su svi svjetski jezici i brojni drugi jezici s varijantama. Naravno da štošta možemo naučiti uspoređujući se s drugim višenacionalnim i višedržavnim jezicima poput našeg. A Evropi bi moglo biti poučno kako nesmiljena nacionalistička propaganda, kada nema proturavnotežu u objektivnom predočavanju (jezične) stvarnosti, može proizvesti društvenu paranoju.
Category: Intervju, Naše priče