Naše priče

Dođoške priče: Indijanci sa Čegra u švedskoj stvarnosti

Početkom 1971. godine Misa je došao u Švedsku u posetu sestri Milesni, koja je sa mužem ranije otišla u ovu nordijsku zemlju. Njima je, inače, pomogao da se snađu kuvar, poznatiji kao odličan pekar, Miljko Marjanović, koji je prvi iz Gornje Resave doselio u Švedsku, priseća se Nada, Milesnina komšinica, koja je početkom sedamdesetih i sama postala Stokholmljanka.

Po dolasku u Švedsku Miljko je radio u firmi za čišćenje stambenih  zgrada i prodavnica. Nakon što je naučio jezik, radio je i u transportu, u stovarištu fabrike sokova. Čuvao je svaku krunu i nije kupovao sebi bolje odelo, ali je napravio dve kuće u Srbiji.
invandrare 70talet
“Glumio” je sirotinju, pa su mu poslodavci davali i više od dogovorene plate. Prevario se pa je jednog leta pozvao svog gazdu da mu bude gost u rodnom selu. Kada je Šveđanin došao video je šta sve Miljko ima u Jelovcu, rekao mu da ima više od njega pa mu je po povratku  smanjio platu. Posle toga Miljko je kupio svoj restoran.

Odlično je sve to za njega ispalo, a što se Mise tiče on je, pre odlaska, bio električar u rudniku uglja u Resavi, kaže Nada prisećajući se da je čak i u posetu sestri došao u vreme svog godišnjeg odmora i to bez žene i dvoje dece.

Ne bih o tome kako je uspeo da dobije dozvolu boravka, ali znam da je posle godinu dana kod njega došla i njegova supruga Milja. Sinovi su ostali kod nane i dede dok nisu završili osnovnu školu, a zatim su im se pridružili. Eh, koliko samo takvih dirljivih priča ima. Urezala mi se u sećanje ona o komšiji Miloradu koji je sa ženom gurao auto daleko od kuće da ih njihov četvorogodišnji sin, kojeg su ostavili kod Miloradovih roditelja, ne bi čuo i krenuo za njima. Bilo je i žena koje su čekale svoje muževe i više od 40 godina, dok su oni tamo negde daleko osnivali nove porodice i rađali decu….
INVANDRARE2
Misa je, kao i mnogi dođoši, prvo radio u fabrici piva, ali je uz to imao i dodatne poslove. Naporno je sa svojom Miljom radio i dan i noć. Sećam se kako nam je, pridošlicama, Ambasada tada poklanjala priručnike o tome kako da budemo uzorni “Jugoslaveni u Švedskoj”. Ne mogu da citiram, ali znam da je jedan od naslova bio “Svaki početak je težak”.  Kako se u Švedskoj može zaista dobro zarađivati, ali da svaki doseljenik treba da računa na teškoće i razočaranja u početku.

Objašnjavali su nam kako je porez visok i da se odbija odmah pri isplati zarada, na šta mi tada nismo bili naviknuti. Znam da mi je bilo interesantno kada su naglasili da su cene robe fiksirane i da je pogađanje neuobičajeno. Verovatno zaista i jesmo izgledali kao neki Indijanci u novoj zemlji.
ivandrare voz

Ali, poslušali smo savet i štedeli smo. Upozoravali su, u tom priručniku koji je potpisao tadašnji ministar unutrašnjih poslova Erik Holmqvist, da postoji mogućnost kupovine na otplatu, ali da to znači da je roba skuplja, a i da otplaćivanje može biti I te kako mukotrpno.

Stambena situacija je i tada, kao i sada, bila jednako teška i za Šveđane i za doseljenike.

I Misa i Milja su sa sinovima uspeli da uštede i kupe manji restoran početkom 80-ih godina. Sećam se kako su svi bili složni, sinovi jako vredni. Uspešno su razradili svoju piceriju, imali sve više posla pa ubrzo kupili još jedan veći restoran. A znam da je došao ovamo samo da bi zaradio za svoju farmu. Ipak, ostao skoro tri decenije. Porodica se uvećavala, posla je bilo sve više i oni su se u svoj rodni kraj vratili tek kao penzioneri. Umesto farme počeo je da peče svoju rakiju i pravi vino. Vrlo uspešno, probala sam, kroz smeh kaže Nada.
volvo
Sinovi uspešno nastavljaju porodični biznis i pored kuća u Stokholmu imaju kuće i u Despotovcu. Misa je imao zanimljivu računicu. Za tih trideset godina on je često i po tri puta godišnje dolazio automobilom kući. Tada je let avionom bio neprimeren luksuz, a ljudi su putovali preko Šentilja, Slovenije. Put od Despotovca do Stokholma je tako iznosio 6.000 kilometara, što Misa množi sa 28 godina…I više od toga. Iz Stokholma je prvi put stigao u Despotovac polovnim vauksalom, koji je platio 5.000 kruna dok je za penzionerske dane ostavio najmoderniji mercedes.

Čula sam priče i priče o sudbinama naših ljudi u Švedskoj. Bili su i obični fizički radnici, ali i vlasnici salona, kuća i stanova za iznajmljivanje…ima i onih koji su stekli visoko obrazovanje iz raznih naučnih i umetničkih oblasti, muzike, računarstva. Neki su opstali, neki posustali ili ostvarili prosečne zarade i karijere.

Bilo je i onih koji nisu godinama mogli da zarade čak ni za kartu za povratak kući, kao i onih koji su radili najteže i najopasnije poslove i “zaradili“ samo bolest i invalidninu.

I sama sam puno radila i mogu da kažem da je boravak u novoj sredini imao ogroman uticaj na naše živote. Menjali smo navike i običaje, ali ja sam uvek pričala da je to zato što smo mi Resavci ljudi nemirnog, avanturističkog duha, potomci legendarnog junaka sa Čegra i odvajkada svetski putnici…” 

Category: Naše priče, Transkultura
Tags: , ,
Author: