Intervju

Dejan Simić, „službenik“ njujorške galerije Martin Lorens: Umetnost je univerzalni kod…i veliki biznis

Dejan Simić je u Njujork stigao  devedesetih. Kao u svim neromantizovanim “američkim pričama”, u početku je, na svom novom početku, morao da radi različite inspirativne poslove – 10-12-14 sati dnevno, na nogama, bez vikenda i slobodnih dana… Welcome to New York! To je naprosto uslov opstanka u gradu poznatom po svojoj nemilosrdno surovoj nežnosti. Ali, ko tamo ne pokuca, neće mu se ni otvoriti.

Dejanu je Njujork otškrinuo vrata, ali će mu se ona širom otvoriti posle četiri godine kucanja – na drugom kraju Amerike – u mestašcu Karmel u Kaliforniji. Na mestu gde je nekada šerifovao Klint Istvud (bio je gradonačelnik dugo vremena), već skoro tri decenije je sedište lanca galerija Simic New Renaissance Galleries, koje je osnovao i vodi Dejanov rođak.

Dejan je u Karmelu ispekao galerijski zanat, stekao poznanstva sa ljudima iz branše i naučio zakonitosti onoga što zovu art-market. Kada je, paralelno sa poslom završio studije istorije umetnosti i progovorio «jezik umetnosti» (francuski), posle četiri kalifornijske godine bio je spreman za povratak na početak – u Njujork.

Sada već deceniju radi u galeriji Martin Lorens (www.martinlawrence.com), jednoj od najvećih galerija u Americi i u svetu (raspolaže sa 14 maloprodajnih lokacija koje se protežu od Havaja do Bostona), u čijem su inventaru dela najpoznatijih muzejskim umetnika 20. veka – Endija Vorhola, Kita Heringa, Roja Linhenštajna, Baskijata, ali i Šagala, Pikasa, Miroa, Dalija, Renoara, Magrita, Modiljanija…

art_gallery_soho_newyork

Dejanov posao bi mogao da se opiše kao biznis savetnik za umetničke akvizicije – u isto vreme je umetnički stručnjak, savetodavac i prodavac, a u opis posla mu ulazi angažovanje na organizaciji privatnih aukcija koje njegova matična Martin Lorens galerija na Vest Brodveju u Sohou organizuje dva puta godišnje.

– Svako ko se u Njujorku bavi biznisom zna da su maloprodajne cene uvek veoma napumpane. To važi i za art-market. Vlasnicima biznisa je ostavljeno da procene do koje mere će napumpati cene, pa maloprodajna cena može da bude pet-šest puta viša u odnosu na velikoprodajnu. Zato je kolekcionaru koji kupuje važno ne samo da poznaje art-biznis, već i da uz sebe ima nekoga ko će mu pružiti savete, da ne bi naseo na brojne zamke. Niko ne želi da izgubi novac. Mi jesmo ekskluzivna galerija i nismo ništa jeftiniji, ali iza nas je preko 40 godina iskustva i garantujemo autentičnost i najbolji proizvod.

anniversary_donald_duck_nu3_grwar036001

Ko su mušterije? Ko može da izdvoji desetine, stotine hiljada, pa i milione dolara za sliku? I šta je njihova motivacija za posedovanjem umetnina? Prema Dejanovim rečima, klijentela je šarolika i menja se u zavisnosti od ekonomskih tendencija u zemlji i svetu. To su berzanski mešetari, vlasnici internet biznisa, zvezde šou-biznisa, ali ima i dugogodišnjih, iskusnih kolekcionara. Indikativan je podatak da je danas lakše prodati skupe slike, nego one od dve-tri hiljade dolara (namenjene nestajućoj srednjoj klasi).

– Čim nečija zarada pređe određene granice, taj neko je dužan da plati veliki porez. Jedan od načina da im se taj porez smanji, jeste da deo zarađenog novca daju u dobrotvorne svrhe, ulože u umetnine… A kada ljudi na Zapadu razmišljaju o finansijskoj sigurnosti i budućnosti, glavni cilj im je da postignu tzv. diversifikaciju svog portfolija. To znači da ne ulažu isključivo u jedan domen, već da pored nekretnina, deo novca ulažu i na berzi, u umetnine… i da bi se, ukoliko u nekom od tih segmenata nešto krene loše, osećali sigurno pošto im je deo kapitala u nekretninama ili umetninama. Trend pada vrednosti akcija na berzama širom sveta se nastavlja, dok umetnine u najgorem slučaju zadržavaju svoju dosadašnju vrednost, a mnoge se vrtoglavo i penju.
silence_death_grhar501201_nu38haring
U galeriju Martin Lawrence na Vest Brodveju svraćaju i mnoge vedete: – Nikolas Kejdž je redovna mušterija, Ališa Kiz je veoma fina mlada dama, Domeniko Dolče ima kolekciju vrednu milijarde dolara…

Iz Dejanove perspektive, međutim, šou-biz slava potpuno je nebitna.

– Poenta je u prodaji. Od onog trenutka kada uđe u galeriju, klijent je tu da mu se proda i mi ćemo učiniti sve da tu prodaju napravimo. Ukoliko vidimo da prodaje nema, jednostavno nećemo puno vremena trošiti na tog klijenta. Neki drugi gradovi u Americi su možda malo mekši po tom pitanju, ali Njujork je izuzetno brz i surov. Nema se vremena za gubljenje i zbog toga se neće trošiti vreme na ljude koji nisu potencijalni kupci. Tu smo ponekad brutalni.“

Na pitanje da li neko od umetnika sa ovih prostora figurira kao veličina u svetskom centru umetnosti kakav je Njujork, Dejan daje višeslojan odgovor.

– Marina Abramović je velika zvezda i u Americi i globalno. Uradila je mnogo izložbi i performansa širom sveta. Nažalost, ona je najmanje poznata i priznata u sredini iz koje je potekla i bio bi zato pun pogodak kad bi joj se priredila neka retrospektiva u Beogradu, Mersad Berber je, takođe, veoma poznato ime. Međutim, morate shvatiti da u gradu sa stotinama galerija koje plasiraju najraznovrsnije umetnike i pravce, gde postoje aukcijske kuće koje su globalno važne… nije lako plasirati umetnike, čak i one koji su postali regionalne zvezde… To zahteva ogroman rad i trud.

Dejanovo naravoučenije je da je za prolaz u „njujoršku art-ligu“ umetnicima iz manjih sredina neophodna infrastruktura i podrške državnih institucija. Bez toga šanse za uspeh su teorijske.

– Kultura je najuniverzalniji kod ili brend, sa kojim se najlakše komunicira sa svetom i sve granice prelaze veoma jednostavno i lako. Slovenija je, na primer, to prepoznala. Oni su 25 svojih umetnika u aranžmanu ministarstva kulture poslali u Ameriku da naprave izložbe po većim gradovima Amerike i plasiraju svoje moderne kulturne trendove. Štaviše, i mene su pronašli kada im je bila potrebna logistička podrška, što je veoma indikativno s obzirom da su oni vrlo pragmatični u tom pogledu.

Predrag Dragosavac

Category: Intervju
Tags: , , ,
Author: