Biti brazilska Bosanka…
Prošlog ljeta sam išla na ljetnu školu bosanskog-srpskog-hrvatskog jezika u Sarajevu. Već godinama učim ovaj jezik, ali nikako da ga savladam.
Počela sam učiti hrvatski u Sao Paulu, u Brazilu, sa učiteljicom Katarinom. Katarina je pobjegla iz Hrvatske u toku Drugog svjetskog rata. Svog muža, također Hrvata, upoznala je na brodu na putu do drugog svjeta na drugoj strani okeana.
U Brazilu su dobili troje djece. Djeca ne znaju hrvatski. Katarina zna, i zna također me ispraviti i popraviti kad pričam nešto na sarajevskom… Ona kaže kako oni tamo mješaju srpski i hrvatski.
Nakon dvije godine učenja jezika, 2007. godine, prvi put u životu sam došla u Bosnu. Sjećam se kako sam gledala grad iz aviona… Aviončić od Alitalie, koja je tada još imala letova do Sarajeva preko Milana. Sjećam se prvih šetnji, gubljenja po gradu. Sjećam se kako sam se stidjela kad je trebalo pitati za informaciju… Sjećam se kad sam upoznala moju drugu učiteljicu jezika, ovaj put bosanskog.
Arogantna sam bila, nisam htjela govoriti engleski ni sa kim. Već tada sam znala reći… „ne razumijem“, kad bi ljudi ljudi ljubazno počeli lrazgovarati sa mnom ne engleskom. Šteta, tako sam uništila moj engleski…
Uskoro su se ljudi počeli oduševljavati kako dobro znam jezik. I dobila sam komplimente, kakve i dalje dobivam. U Sarajevu: „Oh, kako dobro govoriš bosanski“; u Mostaru: „Oh, kako dobro govoriš hrvatski“; u Banjoj Luci: „Oh, kako dobro govoriš srpski“. Nasmijem se kad to slušam… Nije to šala, ali jest smiješno.
No, nažalost, borba se nastavlja u BiH (i RS) oko te stvari. Nazivi mjesta, ulica, naselja, gradova, jezika, zemlje, ljudi… Šta se desilo šta se nije desilo. Svjedočimo sada stvaranju ne samo državu, nego i historije i pogleda na nju.
Od 2007. do danas dosta sam putovala po «regionu». Bila sam u Srbiji, u Hrvatskoj, u Makedoniji, na Kosovu i po Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj. Sada živim u Banjoj Luci (gdje sam naučila tako da kažem, „u Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj“)…
Sada, red je da se predstavim. Zovem se Andrea.
„ A, Andrea!… Ima ona pjesma, znaš?: Andreaaaa, oprosti Andrea!“ Milion puta sam to čula. Kad sam konačno shvatila i značenje rasplakala sam se. „Ne volim te, Andrea, ok si ti, ali ode, Andrea…“, nešto tako otprilike, grozno, posebno kad ti je jedan od onih dana kad ništa ne ide kako treba… A neko se oduševljava što si iz Brazila i što se zoveš Andrea, i opet, „Andreaaaa!“
Ljudi su se pokazali također vrlo tolerantni u Sarajevu. Tolerantni na sarajevski način. Tvoje ime, tvoja vjera. Moramo sve poštovati. I tako… Sjećam se da su me u u policiju, da konačno dobijem privremeni boravak, zvali 25. decembra 2007, u osam sati ujutro. “Sretan Božić Andrea! Možeš ostati još godinu dana u BiH.”
I tako je počeo moj tzv. terenski rad u Sarajevu. Pa onda u Banjoj Luci. Poduhvat je “jednostavan” – da malo razumijem o ovaj prostor, ljude, i historiju, ili, bolje rečeno, historije.
Ove godine, na ljetnoj školi bosanskog-hrvatskog-srpskog jezika u Sarajevu dobila sam zadatak da pričam šta znači biti Brazilka u BiH. O tome sam htjela pisati kad sam ovaj tekst počela, ne o raspravi oko jezika, ili kako se zovem ili kako da budem sretna kad mi ljudi ljubazno pjevaju pjesme i čestitaju za praznike.
Nisam učinila što su od mene zahtjevali… bila sam više od Brazilke u BiH; bila sam Brazilka, antropologinja i žena u BiH… Iz toga se može pretpostavljati da svašta može da se desi kad u sebi nosiš ovu kombinaciju.
Mada, BiH je mirna država. Tako svima kažem, i uvek se nasmejemo. Ja Bosnu nosi u sebi kao veliku ljubav; ljubav prema ljudima i prema zemlji.
Nisam naivna, niti ne mislim da je ovdje raj – u stvari, meni ni ne treba raj. Jednostavno, volim biti tu. O svemu tome ću ovdje pisati…
Andrea Peres
Category: U prvom licu